Dokaži se prvo sebi

Navikli su čitaoci na moja razmatranja o društvu, ljudima, pa i o životu u posljednjih godinu dana. Pisala sam o mnogim temama koje nas se svakodnevno dotiču, no danas sam ovdje sa nečim veoma bitnim i, usudila bih se reći, zanimljivim.

Prije svega moram priznati kako me nije bilo dosta dugo, a razlog tome jeste što sam otvorila dosta novih pitanja na koja još uvijek pronalazim odgovore te ne želim da moji tekstovi budu bez zaključka. Tema kojom ću se danas baviti objašnjava kako su ljudi primorani na stalno dokazivanje te potrebu koja se nesvjesno javlja za istim.

Shvatila sam da se ljudi, htjeli ili ne htjeli, moraju svakodnevno kroz život dokazivati, a sve polazi od malih nogu. Počevši od škole, djeca moraju da dokažu kako je njihovo znanje vrijedno određene ocjene. Kao odrasli ljudi moraju dokazati svom poslodavcu da su vrijedni plate koju dobijaju. Opet, i ti poslodavci moraju dokazati kako su vrijedni posla koji vode. Pjevač mora opravdati svoju publiku, glumac mora opravdati ulogu za koju je plaćen, fudbaler mora opravdati svoj tim. Dolazimo do zaključka kako svaki čovjek mora opravdati svoje mjesto.

Nisam mogla a da se ne zapitam kakav bi život bio bez primoravanja na svakodnevno opravdavanje svojih uloga. Sigurno da bi bio lakši, opušteniji, možda čak i sretniji. No, isto tako se ne bismo trudili i napredovali jer rijetko ko bi se mučio i trudio oko nečega ako nema potrebe za istim. 

Uporno dokazivanje ima svojih loših strana. Posljedica toga je da mnogi ljudi nesvjesno imaju potrebu da se pravdaju i za najmanje sitnicu. Ova tema se veoma lako može povezati i sa komplimentima. Oni, koliko god imali pozitivan uticaj davajući nam motivaciju za napredak, imaju i negativan jer stvaraju pritisak da ih opravdamo i zadovoljimo.

U svemu ovome, ljudi gube suštinu danađnjeg teksta. Tokom života smo primorani da se stalno dokazujemo a zaboravljamo da je ponekad najbitnije dokazati se prvo sebi. Ako udovoljimo svojim ličnostima ne trebamo se mnogo brinuti oko drugih. Važno je imati na umu i da nije svaka ocjena mjerilo znanja, niti je svaki poslodavac isti, nekome se moramo dokazati više a nekome manje.

Sve što radite, radite isključivo svojevoljno i dokažite sebi ko ste i šta možete, jer ako se uvijek budete trudili opravdati drugima nikada nećete biti zadovoljni. 

Djeca 21. vijeka

Životi djece su se sveli na tehnologiju. Djeca više ne izlaze napolje da se igraju do sumraka, već ostaju kod kuće družeći se sa telefonima. Današnja djeca su nekulturna, nevaspitana i nemaju manira. Današnja djeca su nemarna, nezahvalna i nesnalažljiva u životu. Lijeni su i ne mare za školu. A možda i ne?

U aplikaciji Instagram sam naišla na dosta profila gdje ljudi objavljivaju blamirajuće slike i videe djece, dok drugi ostavljaju komentare u kojima ih nazivaju debilima, retardima te govore kako im treba zabraniti internet i dobro ih istući. To me je navelo da se zapitam kako se ponašaju djeca dvadeset i prvog vijeka i u kakve ljude će sutra izrasti. Mogla bih i ja ovdje da pišem kako imamo generacije debila, ali neću to raditi. Umjesto toga, sagledajmo drugu stranu.

Ljudi kažu da tehnologija loše utiče na djecu i da im treba zabraniti istu. Naravno da internet ne može biti kriv zbog današnje djece, jer internet, tehnologija ne mogu nas prisiliti da ih koristimo. Kao što sam pisala u ranijim objavama, mi odlučujemo da li ćemo koristiti tehnologiju u korisne ili loše svrhe. Pa ko je onda kriv? Da li su djeca kriva zbog svog ponašanja? Naravno da nisu.

Djeca su mala što znači da ne znaju šta je dobro, a šta loše. Oni nisu svjesni šta i kako utiče na njih. Nisu svjesni jutjuberovih manipulacija, niti loših strana rijaliti emisija. Na internetu je skoro sve dostupno, a oni su mali da bi znali razlikovati dobro od lošeg. Zašto onda uporno govorimo da su djeca debili. Šta je sa svim tim ljudima koji prave budale od sebe? Šta je sa roditeljima? No, kako da očekujemo da nam djeca budu kulturna, kada roditelji gledaju isto to i još mnogo gore stvari?

Djeca provode previše vremena sa telefonom, kažu. Međutim, da ste vi dijete i da vam dozvole da koristite telefon, da li biste vi provodili vrijeme na raznim društvenim mrežama ili išli napolje da se valjate po pijesku? Djeca ne privređuju, stoga ni ne mogu sebi priuštiti telefone. Međutim, roditelji koji ne posvećuju dovoljno pažnje najlakše im je dati djetetu telefon, a onda se kasnije žaliti što je provelo djetinjstvo u kući.

Osvrnimo se na još nešto. Da ste vi u drugom razredu imali dostupan internet, zašto mislite da ne biste postavljali svakakve slike ili videe na društvene mreže? Djeca poslušaju neku pjesmu, nesvjesno riječi i spota iste. Oni ne znaju da li je u redu to što su u spotovima polugoli, niti znaju da li su riječi te pjesme prikladne za njihove godine. Oni se, na primjer, snime kako pjevaju tu pjesmu jer je popularna, a onda pomenuti profili to kače, dok se ljudi ismijavaju.

Moram spomenuti i kako su mi najsmješniji ljudi oni koji govore da motka sve rješava i da djecu treba tući dok se ne opamete. Ja sam sigurna da su takve osobe u djetinjstvu voljeli batine i nisu se nimalo ljutili na roditelje kada ih prebiju kaišem. Ne, takve osobe se nisu nimalo žalile, već su znale da je sve to za njihovo dobro. S obzirom da je u državama sa naših prostora bilo i ostalo normalno da se djeca tuku, možemo li kao normalni ljudi jednom već da rasčistimo da NASILJE NIJE DOBRO. Takvi roditelji ne tuku svoju djecu za njihovo dobro, kako bi se naučili disciplini i kako bi bili vaspitani, već liječe svoje frustracije na dijeci. Djeca će se uspješno odgojiti mirnim razgovorom, a ne motkama i kaiševima.

Djeca dvadeset prvog vijeka nisu debili! Debili su svi oni koji zatupljuju društvo, a i oni koji podržavaju takve. Djeca se nisu rodila pametna i nisu svjesni svojih postupaka. Umjesto što djeci od rođenja u ruke pružate telefone, naučite ih da se igraju, da razvijaju maštu i da provode vrijeme družeći se sa drugom djecom. Za tehnologiju će biti vremena. 

Biti dobar nije loše

U posljednje vrijeme često čujem ljude kako govore „Najbolje biti bezosjećajan!“, „Biti dobar je glupo!“, „Najbolje biti loš!“... Mladi, stariji, svi govore kako je najbolje biti loša osoba, jer takvi najbolje prolaze. Jer samo takvi mogu uspjeti. Ljudi žele biti bez emocija, što je sasvim suludo i neprihvatljivo.

Svakodnevno se dešavaju razne tragedije, nepravde, nesreće... Okruženi takvim situacijama, ljudi postaju pesimistični. Često slušam kako ljudi kažu da u ovom nepravednom svijetu, najbolje je biti bezosjećajan. No, šta to zaista znači? Većina smatra da ako budu hladnokrvni, neće više biti u stanju da osjećaju bol i tugu. Međutim, bezosjećajan znači ne osjećati nikakvu emociju, što uključuje i sreću. Ako pak trudimo se živjeti bez svih ovih osjećaja, postajemo ništa drugo do roboti. Emocije, biti svjestan i osjećati su ono što čini čovjeka i zato se ne trebamo truditi biti obični roboti.

Nemati emocije takođe znači nemati osjećaje ni za druge. Da ne biste trebali mariti za svoje voljene i najbliže, pa čak ni mariti za sebe, što je opet nemoguće i dokaz zašto se osjećaji ne mogu tek samo tako "isključiti".

Takođe, ljudi sve više razmišljaju kako je biti dobar besmisleno jer se dobrota samo iskorištava. Tu sam da to osporim. Razmislimo logički, biti loša osoba opet predstavlja život bez emocija. Biti loša osoba znači da ste u stanju da ubijate, kradete, manipulišete, lažete... a svjesni smo da nije tako. Biti loš predstavlja život u kojem mislite samo na sebe, život gdje uvijek brinete smijete li se prošetati običnom ulicom i život gdje ne možete noću normalno ni spavati. Za dobra osobu ipak garantujem da nikada neće biti usamljena niti će morati strepiti. Dobra osoba ima ono što se najviše cijeni, čistu savjest.

Svijet nije loš, ma koliko se ponekad čini. Zemlja nije mjesto gdje žive jedino zli ljudi, niti mjesto gdje se samo povrjeđuje. U životu vam sve zavisi kako ćete posmatrati, kojim očima ćete gledati. Kao što je jedna važna osoba rekla: „Osoba koja želi vidjeti dobro i u najgorem čovjeku će pronaći nešto dobro, dok osoba koja želi vidjeti loše i u najboljem će pronaći loše“. Sve je do vas.

Osjećati tugu, bol, ljutnju nije uopšte loše. I ti osjećaji su segmenti života. Zato, ako se osjećate loše, ne trebate se truditi biti bezocjećajni ili loši jer „oni najbolje prolaze“. Trebate prihvatiti te emocije zato što je nelogično misliti suprotno. Nema sreće bez tuge, niti tuge bez sreće.

Zašto je čitanje važno?

Knjige imaju veliku vrijednost, ali je ljudi nisu svjesni. Čitanje nas uči mnogim stvarima, a da ponekad nismo ni svjesni. Mnogi ljudi ne cijene knjige onako kako bi trebali, niti vide njihovu posebnost. Dok se čitanost nekad smatrala vrlinom, danas se smatra "nepopularnim" hobijem, hobijem koji se ismijava. Stvorene su mnoge predrasude o knjigama kako su one dosadne, zamorne ili čisto gubljenje vremena i, umjesto da upoznamo ljepote knjiga, osuđujemo i bez čitanja.

Mnogi koji me poznaju znaju da volim dosta da čitam. Još dok sam bila mala voljela sam uzeti po neku dječiju knjigu i pročitati, a danas ljubav koja se stvorila prema knjigama sve više jača. Ne postoji neki određeni žanr koji volim čitati, već slobodno sebi uzimam za pravo da isprobam što više žanrova, pisaca... Čitajući mnoge knjige, još nisam pročitala nijednu koja me nije nečemu naučila, a to je ono što najviše cijenim kod čitanja.

Ono osnovno što su me mnoge knjige naučile su da ispravno razmišljam. Naučile su me da svaku situaciju sagledam realno, onakvom kakva ona i jeste. Da ne posmatram iz svog nekog određenog ugla već da analiziram svako djelo i da imam razumijevanja. Uvijek sam bila poprilično mirna osoba, ali, nesvjesno, čitanjem sam naučila da budem staložena u raznim situacijama. Mnoge stvari koje sam naučila su zapravo nesvjesno ušle u mene i oni koji misle da knjige zahtijevaju samo učenje i učenje, varaju se.

Kroz knjige se takođe i usavršavamo. Upoznajemo se sa mnogim greškama i učimo kako ispravno postupati. Kroz čitanje radimo na sebi i postajemo bolji ljudi. Usavršavamo sebe što je smisao svakog čovjeka. Ono što je takođe dosta važno jeste da knjige podstiču maštu i kreativnost. Možda se čini pomalo bezazlenim i nebitnim, ali mašta je bitan dio svakog ljudskog bića i ne treba je potiskivati.

Još jedna stvar oko koje mi je čitanje posebno pomoglo, a oko koje može pomoći i drugima, jeste pisanje. Mnogi ljudi hvale moje pisanje i izražavanje, a vjerujem da ne bih to postigla da nisam čitala. Knjige su proširile moj vokabular, naučile me da se igram sa riječima i nastaviću sa aktivnim pisanjem i čitanjem, te vjerujem da će moje pisanje u budućnosti dolaziti i do većeg izražaja.

Čudno je kada vidimo koliko ljudi, a pogotovo omladina na kojoj opstaje budućnost, osuđuje čitanje. U moru takvih, knjige gube svoj značaj. Naravno da postoje osobe koje jednostavno ne vole čitanje ili im ono ne drži pažnju i koncentraciju. To je sasvim u redu, ali broj takvih je sve veći i ljudi ismijavaju čitanje i bez čitanja ijedne pročitane knjige. Oni koji vole da čitaju se ismijavaju što je pogrešno. Uostalom, knjige nas čine boljim kao društvo, a to je svakako bitno.

Isto tako ono što je pogrešno su lektire. Mnogi u prosveti smatraju da na taj način postižu da mladi sve više čitaju, ali nije tako. Kroz lektire se samo prisiljavaju da čitaju, što još više smanjuje želju za čitanjem i postiže se suprotan efekat. Najgore je osnovcima koji imaju lektire skoro svaki mjesec i čak i oni koji vole da čitaju ne mogu stići. Zbog toga bi najbolje bilo ukinuti lektire ili smanjiti broj istih.

Za kraj, poruka ovog teksta je da su knjige dragocjene, a gube svoju vrijednost u nizu predrasuda. Ako želite da čitate, čitajte, ako ne, probajte. Za svako biće postoji određena knjiga koja bi se njemu svidjela.

Povjerenje je važno!

Svi imamo osobu ili osobe u koje imamo povjerenje. To su osobe kojima zaista vjerujemo, a čije smo povjerenje gradili dugo. Osobe kojima možemo povjeriti svaku tajnu bez straha od razotkrivanja iste. Osobe koje volimo i cijenimo. No, bez obzira koliko to povjerenje traje dugo i najmanja laž je dovoljna da ga razori.

Povjerenje je stub nekog odnosa. Ono je važnije i od ljubavi, poštovanja. Ako vjerujete nekoj osobi, ne morate se pretjerano brinuti da li će se vaš odnos narušiti, jer ako je povjerenje čvrsto i odnos je stabilan. Međutim, laži se dešavaju i ne postoji osoba koja nikada nije ispustila laž iz svojih usta, a ponekad je dovoljna i najmanja laž da određena veza pukne.

Nepovjerenje se često javlja izmeđa djeteta i roditelja, kada dijete stupa u pubertet i njegovo se ponašanje mijenja, a ako roditelj ne može razumjeti određene promjene, dijete će vrlo lako početi da izmišlja određene razloge, laže gdje se nalazi... Nepovjerenje se takođe često javlja između supružnika, kada jedan supružnik postaje previše ljubomoran. No, interesantno je kako su ova dva odnosa upravo ona gdje treba biti najviše povjerenja.

Nepovjerenje se može javiti u svakom odnosu, prijateljskom, sestrinskom, bratskom... Ljudi su svjesni da laž nije dobra, ali ipak im je lakše slagati u nadi da se neće otkriti. A onda, istina nađe svoj put i zapitate se da li zaista možete vjerovati određenoj osobi.

Ponekad je istina teška, a laž sa druge strane se čini veoma jednostavna i ubjedljiva, pa je ljudi zbog toga često biraju. Ponekad je teško reći istinu jer ne želite povrijediti osobu do koje vam je stalo, no ako kažete istinu, vjerovatno će druga osoba biti razočarana i ljuta, no velike su šanse da će vam i oprostiti.

S druge strane, ako se odlučite za laž, morate biti svjesni da se istina kad-tad otkrije, jer "u laži su kratke noge". Pored toga što će ostati razočarenje, povjerenje će biti izgubljeno i velike su šanse da će odnos biti trajno oštećen.

Ono što je interesantno kod povjerenja jeste kako se ono može graditi i godinama, a dovoljna je samo jedna malena laž da uništi godinama sticani odnos. Ljudi znaju mane laganja, ali i dalje ih uporno koriste, stoga je bitno shvatiti da laganje nikad nije opcija. Nemojte lagati svoje najmilije ako želite stabilan odnos sa njima.

Sretan 8. mart!

8. mart je već međunarodni praznik koji se proslavlja kao Dan žena. Na današnji dan, ženama se poklanja pažnja kroz, najčešće cvijeće, ali i čestitke, čokolade... No, zašto se ženama odaje počast i zašto žene imaju svoj određeni dan?

Žene su veoma bitne, prvenstveno zato što one poklanjaju život i produžuju ljudsku rasu. Žene imaju tu posebnu ulogu i čast da na svijet donesu malo, živo biće. No, pored toga, žene mogu postići još mnogo drugih stvari. Žene mogu biti pravi borci, stvaraoci, umjetnici... Pisci poput Agate Kristi, Džejn Ostin, do prvog ženskog pilota Amelie Earhart, zatim neustrašiva Džunko Tabej, prva žena koja se popela na Mont Everest, pa i najmlađe poput Ane Frank su dokaz ženske neustrašivosti, odlučnosti i ponosa.

No, žene su kroz istoriju bile dosta ugnjetavane. Žene nisu imali pravo na školovanje, već se smatralo da oni prvenstveno trebaju raditi oko kućnih poslova. Žene nisu mogle birati svog supružnika i većina su se udavale mlade. Žene se nisu smjele miješati u politiku i stoga nisu imale pravo glasa. No, mnoge žene su dokazale da i one mogu biti školovane, a i dalje se brinuti o svojoj porodici.

Tokom svjetskih ratova, kada su muškarci bili na bojištu, žene su preuzimale razne muške poslove, radove u fabrikama i tako su dokazale da su i one spremne za neke veće stvari.

Zato nije ni čudo da žene zaslužuju svoj dan. 8. mart posvećujem svim majkama, bakama, tetkama, suprugama, sestrama... Posvećujem svim odlučnim ženama koje znaju svoje dostojanstvo i imaju svoj ponos!

Šta predstavlja život?

Život. Riječ koju svakodnevno upotrebljavamo, ali niko nije otkrio njegovo pravo značenje. Ovu riječ koristimo kao da u potpunosti znamo o čemu ona govori, ali ipak niko nije otkrio pravo značenje? Šta je to život i čemu nam on služi?

Istina je da ni ja neću govoriti o definiciji života. Nisam tačno sigurna ni da li ona postoji. Život se može opisati na hiljadu načina, ali opet teško je opisati ga kroz barem jednu rečenicu. No, ono o čemu možemo razgovarati jeste sastav života, njegova svrha i načinima življenja.

Nekome život predstavljaju minute, a nekome duge godine. Nekome je život olakšan po brojnim pitanjima, a neki mukotrpno preživljavaju. Ono što je sigurno jeste da se životi razlikuju po mnogim segmentima i možda je upravo zbog te različitosti teško odrediti njihovo pravo značenje.

Međutim, životi su ponekad dosta slični, ali opet tako različiti. Život prosječnog čovjeka jeste da se rodi, odrasta, pronađe sebi posao, stekne porodicu, ostari i umre. No, životi se razlikuju po naravi ljudi ili različitog odabira življenja.

Neki ljudi biraju da dug život provedu posvećeni poslu, neki se posvećuju porodici, dok neki vjeri, a većina bira od svega po malo. Ali, greška koju mnogi čine jeste da dopuštaju da život upravlja sa njima, dok bi trebalo da je obrnuto. Istina je da postoje mnogi faktori u životu na koje mi kao ljudi ne možemo uticati.

Mi ne možemo odrediti kada ćemo se roditi, niti u kakvoj sredini ćemo odrastati, ili da li ćemo se roditi bogati ili siromašni, sa porodicom ili bez, ali ne trebamo dopustiti da nas takve činjenice određuju, jer mi smo stvaraoci naših života. Bez obzira na faktore koje ne možemo promijeniti, sve i kad bi htjeli, ne trebamo dopustiti da nas ti isti faktori određuju i ograničavaju.

Takođe, veliko pitanje je šta je svrha života i kada možemo reći da smo zaista življeli? Mnogi će imati drugačiji odgovor na ovo pitanje, u odnosu na njihova razmišljanja. Neki će smatrati da življenje predstavlja zabavljanje, neki će življenje vidjeti kao posvetu nauci, dok će neki na primjer življenje smatrati putovanjima.

Svi ovi odgovori variraju od osobe do osobe, a za mene življenje, kao i sam život, predstavlja ostvarenje. Smatram da osoba može reći da je življela onda kada ostvari nešto ili postigne određeni cilj. Ne mora to biti ništa veliko, ali ostaviti i najmanji trag na ovoj zemlji ili u nečijem životu predstavlja ostvarenje. Da jednog dana možete reći:"Učinio/la sam to", da vam život ne prođe suvoparno, već da ste svjesni svog postojanja i svog značaja.