Sretna Nova godina!

Samo nekoliko sati nas dijeli do Nove 2020. godine. Polako ispraćajući staru, a dočekujući novu godinu, nadam se da ove sate provode sa bliskim ljudima, sretni i radosni.

2019. godina je, kao i svaka druga, imala dobre i loše trenutke. Bili su tu oni sretni dani, ispunjeni veselom atmosferom, ali i oni tužni, ne baš voljeni momenti. No, prisjetite se onih lijepih trenutaka, svijetlih tačaka u ovoj godini.

Nadam se da ćete večeras zaboraviti na sve brige i probleme i biti ispunjeni isključivo pozitivnim mislima. Nadam se da ćete 2020. godinu dočekati uz prijatelje, porodicu. Ova 2020. je takođe bitna jer predstavlja završetak jedne decenije.

U 2019. godini, otvorivši ovaj blog, postigla sam veliki uspjeh. Iskreno, u početku sam bila skeptična, mislila sam da će ljudi ismijavati mišljenja jedne mlade djevojke. No, vi ste me podržali, uputili divne riječi i pohvale i zaista sam zahvalna na tome.

Zato želim i da vas posavjetujem da u 2020. godini iskoristite svaku priliku koja vam se pruža, isprobavate nove stvari, stavljate sebe ponekad u iskušenja, jer nikad ne znate kakav dobar ishod vas može zadesiti.

Dragi ljudi, sretna vam Nova 2020. godina! Želim vam puno zdravlja, uspjeha, kao i ono najvažnije - sreću!

Šaljem vam iskrene čestitke i čitamo se u sljedećoj godini.

Osobe sa invaliditetom

Svima nama su poznate osobe sa invaliditetom i njihove nemogućnosti. Poznate su njihove teškoće i muke, no šta možemo naučiti od tih boraca? I kolike su zaista njihove nemogućnosti?

Nažalost, postoji mnogo ljudi koje je zadesila neka nesreća te su izgubili ili oštetili pojedine dijelove tijela. Njihovi životi su ugroženi, ali ne i trajno oštećeni. Postoje mnoge bitne lekcije koje možemo naučiti od osoba sa invaliditetom, a koje ću navesti u daljnjem tekstu.

Mislim da niko koga nije zadesila ta nesreća ne može razumjeti bol osobe kojoj fali neki dio tijela, koja je izgubila vid ili ne može hodati. Nikada ne možemo razumjeti nešto što nismo iskusili. Moramo shvatiti kako se invalidi hrabro bore kroz život i kako su oni najveći heroji, heroji koji bez obzira na sve nastavljaju dalje uzdignute glave.

To nas dovodi do sledeće lekcije, a to je ona o kojoj sam dosta govorila na blogu - kako trebamo biti zahvalni na onome što nam se pruža. Činjenica je da ljudi uvijek žele bolje i bolje, ali trebamo sagledati osnovne stvari, da li smo živi i zdravi? A zatim nastaviti dalje, s osmijehom na licu.

Društvo posmatra osobe sa invaliditetom kroz njihove nemogućnosti, što je pogrešno. Bez obzira što su takve osobe ograničene, ne znači da one ne mogu postići mnogo toga. Osobe sa invaliditetom se mogu baviti umjetnošću, sportu, mnogim poslovima... Pogotovo u 21. vijeku kada tehnologija napreduje, te su mnoge stvari olakšane za invalide.

Nemojte razmišljati kako invalidi ne mogu ovo, ne mogu ono. Posmatrajte ih kroz stvari koje oni umiju, kao i o ovim bitnim lekcijama kojima se danas bavimo. Kao što kažu, samo je nebo granica!

Isto tako, olakšajte i pomozite osobama sa invaliditetom. Za početak kada, na primjer, šetate gradom i ugledate osobu u kolicima, nemojte se zagledati u nju, jer takva osoba samo želi biti prihvaćena od ljudi. Zato smo mi tu da im pomognemo. Nema potrebe za izdvajanjem, jer svi smo mi ljudi.

Invalidi su hrabre osobe koje mogu postići mnogo, ako im damo priliku!

Obrazovanje na našim prostorima. Dobro ili loše?

Obrazovanje je veoma bitan segment života. Jednim dijelom ono određuje  kakvi ćemo biti ljudi i definitivno utiče na naše živote. Donekle, ponašanje naših ljudi je odraz i našeg obrazovanja, stoga možemo uvidjeti kako se odvija školovanje na našim prostorima. Lično, smatram da je naš sistem obrazovanja užasan.

Razmišljajući o školovanju, kako u svojoj, tako i u drugim balkanskim školama, odnosu prosvjetnih radnika i učenika, uočila sam neke stvari koje bi se definitivno morale promijeniti.

Za početak, smatram da bi definitivno trebali ukinuti ocjenjivanje muzičkog, likovnog i fizičkog (u ovu kategoriju bih možda svrstala i vjeronauku). Apsolutno je nemoguće da svako dijete bude talentovano za sport, muziku, slikarstvo. Ovo su predmeti koji bi trebali služiti za razonodu, a ne da nekome kvare ili popravljaju prosjek. Većini učenika neće nikad trebati znanje o Mocartu ili da naslikaju čovjeka, urade kolut naprijed. Nisu sva djeca ista i nikad neće biti, razlikovaće se po različitim talentima, hobijima, ali zašto da ih onda svrstavamo u istu kategoriju?

Kad smo već kod tih predmeta, dodala bih još jednu stvar. Naime, djeca na našim prostorima imaju fizičko samo 2 puta sedmično, i u osnovnoj i u srednjoj. Smatram da je to premali broj časova, te da bi se trebalo uvesti više časova sedmično, a sve u cilju zdravlja i dobrog razvijanja djece, jer se djeca u 21. vijeku slabo bave sportskim ili drugim aktivnostima.

Sljedeća stvar za koju mislim da je loša i da se treba popraviti jeste odnos nastavnika i učenika. Mnogi nastavnici očekuju poštovanje učenika, no ne shvataju da ne mogu biti poštovani ako pritom i sami ne poštuju učenike. Očekuju mir na časovima i misle da će ju postići povišenim tonom ili kojekakvim "kaznama", a nisu svjesni da samo postižu odbojnost učenika. Smatraju da će "storogoćom" postići nešto, a nisu ni svjesni koliko je to nerazumno ponašanje!

Ako zaista želite biti poštovani, morate se vratiti desetine godina unazad te prisjetiti se školskih dana i kako je to biti u pubertetu. Umjesto što samo kritikujete djecu, pokušajte ih razumjeti i vjerujte mi, bićete poštovani!

Takođe, dodala bih više prakse, a manje učenja. Na primjer, totalno bih izbacila knjige iz likovnog, muzičkog, a ponajviše tehničkog. Zašto? Pa zato što je posve glupo učiti tehničko, a par puta godišnje nešto praviti. Tehničko bih takođe svrstala u predmete koji se ne ocjenjuju, jer bi to trebao biti opuštajući predmet koji nas uči nečemu korisnom. Nikada nam neće biti potrebna neka definicija, ali zato će nam trebati da nešto napravimo, da znamo osnovni alat... No, znam da od ovoga nema ništa, jer naše obrazovanje je bubačenje, bubačenje i samo bubačenje. Nažalost!

Sljedeća stvar koju bih popravila jeste pristup učenicima. Naravno da imamo slabe učenike kad nisu zainteresovani za nastavu. Međutim, dužnost nastavnika je da nastavu učine zanimljivijom. Nije poenta da izdiktirate djeci lekciju i odete sretno kućama. Poenta je da djecu nešto naučite, na zanimljiv i praktičan način. Nakon svega, za to ste i plaćeni!

Smatram i da se trebaju uvesti zanimljiva predavanja, sastanci na kojima će učenici imati pravo da iskažu svoje stavove, te da se podstiču na razmišljanje. No, kako da se to postigne kada su ljudi na ovim prostorima roboti kojima je naređeno da razmišljaju isto!

Postoji još mnogo, mnogo stvari koje bi se trebale razmatrati. Ovo je pisala i sama učenica, u ime svih učenika koji ne mogu da govore. Mijenjate tematiku kako bismo imali pametne i razvijene ljude!

Kako pravilno pristupati problemima?

Kroz život se susrećemo sa raznim nedaćama. Postupci donose sa sobom svoje posljedice koje ponekad ostavljaju veliki uticaj u našim životima. Nebitno bilo to zbog nepromjenljivih okolnosti ili nepromišljenih odluka, uvijek ćemo nailaziti na probleme. Međutim, ponekad svoje probleme bez razloga proširujemo, umjesto da im racionalno pristupimo.

Svaki čovjek ima svoje probleme, prepreke koje mu sudbina donosi. Te prepreke su tu da se savladaju i učine nas jačima, ali samo ako im pravilno pristupimo. U suprotnom ćemo naše probleme povečati i nećemo ništa postići.

1. Ne bježati od problema!

Kako bismo riješili neki problem, ne smijemo bježati od istog. Ponekad nismo dovoljno hrabri pristupiti određenim nevoljama, ali ako budemo sjedili skrštenih ruku jedino ćemo postići kontraefekat. Mnogi ljudi utjehu pronalaze u alkoholu, cigaretama... Međutim, takav način nije ispravan. Možda će alkohol omogućiti da zaborave na probleme na određeno vrijeme, ali oni neće otići. Kada se otrijezne, opet će se suočiti sa njima i jedino što postižu jeste da se vrte iz kruga u krug. Uostalom, jedino možemo naštetiti sebi i našem zdravlju.

2. Biti pozitivan!

Isto tako, ako mislimo negativno nećemo moći riješiti poteškoće. Moramo biti optimistični te pokušati naći rješenje. Ako mislimo loše, nikad nećemo ni pokušati pristupiti određenim nevoljama i tako samo sputavamo sebe.

3. Uvijek postoji rješenje!

Ovdje moram spomenuti jedan zanimljiv, poznati grčki mit. Naime, kada je frigijski kralj Gordije napravio kola, za njih je privezao čvor koji je bio veoma zapetljan. Smatralo se da onaj ko otpetlja čvor postaće gospodar Azije. Problem je riješio Aleksandar Veliki koji, kada je vidio da ne može ga otpetljati, jednostavno presjekao čvor mačem. Poenta je da ponekad veliki problemi imaju veoma jednostavno rješenje, ali nismo u stanju uvidjeti. Međutim, čak i kad je rješenje teško pronaći, ne znači da ne postoji. Svaka situacija ima rješenje.

4. Smirenost!

Zbog problema nas može obuzeti veliki bijes te kazati ili učiniti nepromišljene stvari. Nakon toga samo pogoršamo situaciju. Iskaljivanjem bijesa nikad nećemo riješiti nevolje. Određene okolnosti od nas zahtijevaju smirenost, jer panika, galama, ljutnja ne mogu poboljšati, već samo pogoršati situaciju u kojoj smo se našli. Nebitno koliko velika nedaća nas zatekla, razmišljajmo racionalno.

5. Sve je to normalno!

Možda na prvu ovo nema nikakvog smisla, ali znajte da je sve to normalno. Kada vas sustigne teškoća, nemojte odmah misliti: "Jao, zašto se baš ovo meni dešava?" Znajte da svi mi imamo probleme i da je svačiji život ispunjen istima, samo nekima više, nekima manje. Nemojte jaukati i čuditi se što vas sustižu problemi, jer je svačiji život takav. Uostalom, kakav bi to život bio kada nas ne bi stavljao u nevolje, iskušenja, loše dane? Da li bismo ikada išta naučili da ne činimo greške i nemamo nezgode?

Šta je sreća?

Šta je sreća? Sreću je teško opisati, ali možemo je osjetiti. Međutim, da li osjećamo samo kratki užitak ili iskrenu sreću? Koja je razlika? Šta je uzrok sreće i kako do nje doći? Šta za mene predstavlja sreća?

Teško je da o sreći govori mlada petnaestogodišnjakinja, ali znam neke stvari koje su sigurno tačne.

Prije svega, moramo shvatiti da novac NE predstavlja sreću. Istina je da novac može priuštiti privremeno uzbuđenje. Pomoću novca možete kupiti skupocjene sitnice ili, na primjer, priuštiti putovanje. Međutim, šta nam sve vrijedi ako nemamo s kim podijeliti? Putovanje nije isto, ako nemate  koga povesti. Šta nam vrijedi auto ako ga nemamo s kim provozati, a prijatelj se ne može kupiti. Živimo u svijetu gdje sve ima vrijednost, zato neka sreća ostane neprocjenjiva!

Ako želimo biti sretni, smatram da se trebamo riješiti priželjkivanja. Sasvim je u redu da imamo snove i ciljeve, jer kako bismo drugačije bili motivisani? Međutim, ljudi su skloni da uvijek žele više i više, te zbog toga nikad nisu zadovoljni. Takvi ljudi nemaju priliku uživati u sitnicama, a one su oličenje istinske sreće. Iskreno, i mene obraduje neki lijep poklon na primjer, ali svjesna sam da je to samo ushićenje, ne sreća.

Moju najveću sreću predstavlja porodica. Najradosnija sam kad sam sa porodicom. Pored njih, sreću predstavljaju i moji prijatelji. Osjećam se ispunjeno i kada pišem tekstove na blogu, čitam, pišem pjesme... Osjećam se veselo i kada crtam, pa čak i kada pjevam, mada ne znam (svjedok je moja baka za koju samo čekam da počne stavljati čepiće za uši).

No, poenta je da ako želite imati sretan život, radite stvari koje vas ispunjavaju, provodite vrijeme sa bliskim osobama. Zaboravite novac i materijalne stvari. Isto tako, shvatila sam da sreću ne treba čekati. Ljudi prave grešku jer cijeli život iščekuju sreću, a ona se kreira, stvara. Nemojte čekati da vam život pruži bolja vremena, već ih sami stvarajte. Nemojte zavisiti od sreće, već vladajte sa njom.

Reci mi!

Reci mi kako da volim
a da ne budem slomljena,
reci mi kako da vjerujem
a da ne budem ostavljena.

Reci mi kako da postojim
a da ne činim zlobna djela,
reci mi kako
jer to nikad ne bih htjela.

Reci mi kako da dišem
i govorim što mislim,
reci mi kako
a da o konac ne visim.

Reci mi kako da živim
pošteno jer srce mi želi,
ali nepravedan je svijet
i pošteno je put teži.

15 stvari koje sam naučila za 15 godina!

Još nekoliko sati me dijeli do rođendana, te sam osjetila neku čudnu potrebu da pišem. Sutra punim 15 godina i dugo sam razmišljala. Sutrašnji dan ne predstavlja veliku i značajnu promjenu u životu, ali sam ipak razmišljala o značajnim trenucima koje su se zadesile proteklih godina. Razmišljala sam i o stvarima, nepisanim pravilima koje sam naučila.

- 2015 -

15 stvari koje sam naučila za 15 godina:

1. Naučila sam da su volja, upornost i strpljenje sve što je potrebno kako bi se stiglo do određenog cilja.

2. Naučila sam da ne treba čekati sutra, dane ili godine za sreću. Prava sreća je u trenutku.

3. Naučila sam da je znanje najbolje oružje i štit.

4. Naučila sam da ako smo loše trebamo razgovarati sa nekim, a ne gurati u sebe.

5. Naučila sam da je potrebno širiti horizonte kako bi se moglo pravilno pristupati različitim segmentima života.

6. Naučila sam da treba imati svoje "ja" i čvrsto stajati iza istoga.

7. Naučila sam da treba voljeti, ali na pravilan način.

8. Naučila sam da ako poštuješ druge bićeš poštovan.

9. Naučila sam da čak i kad je teško ne smijemo posustati, jer samo uporni uspijevaju.

10. Naučila sam da koliko god posvećivao pažnju drugima, bitno je odvojiti i za sebe i svoje potrebe.

11. Naučila sam da smo svi mi lijepi, samo ponekad malo slijepi.

12. Naučila sam da budem zahvalna na onome što mi se pruža.

13. Naučila sam da koliko god odrasteš zadržiš malo djetinjstva u sebi, jer u suprotnom nikada nećeš vidjeti prave vrijednosti života.

14. Naučila sam da me sitnice čine sretnom.

15. Učim da živim. Ganjam ciljeve. Gradim svoje ime. Radim šta god volim i ne dozvolim da mi život prođe uzalud.

Ovo su same neke od stvari koje sam naučila i koje ću tek naučiti. Nadam se da će ovaj tekst i vama biti koristan!

Mladi mijenjaju svijet!

Ma koliki uticaj ostavljali stariji ljudi, svijet će se uvijek zasnivati na mladima. Mladalački um i snaga jedini mogu pokretati svijet i izvući iz njega ono najbolje. Međutim, da li današnje generacije mogu postići nešto veliko ili ipak ne? I kakve promjene mogu donijeti?

Odrasli često govore da današnja omladina nije sposobna, te da od nas nema koristi. Svjesni smo činjenice da djeca prebrzo odrastaju i nedovoljno sazrijevaju. Pruženo nam je da brže razvijamo uz prisustvo tehnologije, ali slabo ko razvoj koristi u korisne svrhe.

Nazivaju nas debilnim generacijama, ali ko je napravio od nas debile, ako ne odrasli? Ljudi gube povjerenje u omladinu, a upravo povjerenje nam je potrebno. Obostrano.

Istina, u današnje vrijeme mladi su drugačiji.  U odnosu na naše roditelje i njihove roditelje i roditelje njihovih roditelja jesmo drugačiji. Baš kao što je svaka genaracija drugačija od predhodnih. To je prirodni zakon i ne bi bilo napretka da nema tih različitosti.

Kakvi god mi bili, debili ili ne, na nama ostaje svijet. To niko ne može promijeniti. Bilo bi logično da nam stariji pomognu u kreiranju naše budućnosti. Kao što su i njima pomagali kada su bili mladi.

Nismo mi retardirani i možemo mnogo. Po usvajanju tehnologije najbolje se to vidi. Ovo je doba informatičke revolucije kakva će ljude sigurno odvesti u svemir. Nešto o čemu su ranije generacije samo maštale. 

Svako ko čita ovo, ima moć da promijeni stvari. Možda se to ne čini tako, ali jednom sam pročitala rečenicu: "Mali ljudi, koji na malim mjestima čine mala djela, mogu napraviti veliku promjenu". 

Zato, ne mora to biti ništa veliko, ali mala gesta, malo dobro djelo je dovoljno da se svijet mijenja na bolje. A zajedno udruženi ne postoje stvari koje ne možemo. Udruženi generacijski.

Pišući ovaj blog, trudim se napraviti promjene. Možda one nisu velike, ali od nečega krećem i pratim zacrtani put. Baš kao i drugi mladi.

I zato odrasli, nemojte gubiti nadu u nas. Imamo svojih mana, ali mi smo mladi ljudi koji stasaju. Kao što ste i vi nekada. Pomozite nam da mijenjamo svijet kako se to ponavlja kroz ljudsku istoriju. Onako kako su i vama nekad pomagali.

Nisu naši roditelji, pa ni njihovi roditelji, stvorili svijet. Naslijedili su ono šta je hiljadama godina stvarano i nastavili tamo gdje su prethodnici stali. Uz njihovu pomoć. Neka me demantuju ako nije tako.

Zato apelujem na starije da se manje bave kritikama mladih. Dužni su nam pomoći u stvaranju naše budućnosti upravo onoliko koliko su i njima nekad pomagali. Tako je čovječanstvo do današnjice. Tako funkcioniše svijet.

Borimo se za našu zemlju!

Već smo upoznati sa činjenicom da našu državu napušta veliki broj ljudi, kao i cjelokupni Balkan. Najviše ljudi odlaze u Njemačku, Austriju, dosta njih i u Sloveniju, a u obzir dolaze i druge države. Narod odlazi zbog "boljeg života", međutim koliko je to istina?

Dok sam u školi bila na času, došli smo i na ovu, ne tako lijepu temu. Većina u razredu se izrazila kako planiraju napustiti Bosnu kada odrastu. Nije ni čudo što djeca već sa 14/15 godina imaju na umu živjeti van države, kada su svakodnevno svjedoci masovnog iseljavanja. Neki u razredu su bili neutralni po ovom pitanju, dok se niko nije izrazio kako bi volio ostati u svojoj domovini. Ova tema me podstakla na veliko razmišljanje, kao i ovu objavu.

Smatra se da je u posljednjih pet godina BiH napustilo skoro 200.000 stanovnika. Lično, mislim da je broj čak i veći, ali možda čak i griješim. Postoji i ogroman broj onih koji bi htjeli otići, ali iz pojedinih razloga ne mogu. Najviše ljudi odlazi u Njemačku, potom Austriju.

Ja sam obično dijete koje možda i griješi u vezi ove teme, ali svakako želim iznijeti svoje mišljenje. Dakle, ne mogu i ne želim kriviti one koji su napustili i one koji planiraju napustiti našu zemlju. Shvatam da je ljudima "prekipjelo", da su siti svega, pogotovo što se po ovom pitanju ništa ne rješava, već se stanje samo pogoršava. Ljudi žele sebi i svojim porodicama obezbjediti bolji život i ne možemo ih kriviti.

Međutim, tu dolazimo do sljedećeg pitanja. Da li je odlazak dobra opcija? Sam odlazak u drugu državu je težak, ma koliko se lagan činio, a i sam početak življenja u inostranstvu nije lak. Pored toga, ljudi ponekad smatraju da će im pare "letjeti s neba", ali nije baš tako lako zaraditi. Poznat je veliki broj ljudi koji su se vraćali iz inostranstva. Osim toga, vjerujem da će jednog dana doći do masovnog iseljavanja, jer prvenstveno Njemačka, a i druge pojedine države sa njom postaju prenatrpane. Sada su im naši ljudi potrebni, ali kada postanemo beskorisni, šutnuće nas poput smeća.

Ono najvažnije, znam da ljudi gledaju da je prvenstveno njima dobro, međutim moramo razmišljati i o našoj domovini. Zar trebamo da dovedemo našu državu do propasti? Ako je već političari uništavaju, je l' moramo i mi? Ako svi napustimo BiH, ko će živjeti? Naša država će se zasnivati na penzionerima, jer će se mladi i stariji odseliti. Žalosno da dozvolimo da nam država tako propadne...

Umjesto toga, trebamo se udružiti i boriti za bolju budućnost. Svjesna sam da je to veoma teško, šanse su male, ali nije nemoguće. Važno je barem pokušati. Ne znam za ostatak svog razreda, ali ja planiram ostati ovdje i boriti se za bolju budućnost i državu. Trudiću se da stvorimo dostojanstvenu državu, državu vrijednu življenja.

Greta Thunberg - djevojka koja je zapanjila svijet!

Već danima se priča o Greti Thunberg, mladoj aktivistici koja je oduševila ljude svojim govorom na UN-ovom summitu o klimi. Dobila je raznorazne pohvale i veliku podršku, ali isto tako i mnogobrojne kritike. Neki je smatraju čudom i uzorom mladih, dok drugi smatraju da sve što ona radi je lažno, te da je izmanipulisana od strane starijih.

https://www.youtube.com/watch?v=KAJsdgTPJpU 

Cijeli govor možete pogledati na linku iznad. Nažalost, govor nisam našla sa prevodom, ali ste ga svi sigurno čuli putem medija.

Naime, na samom početku mi nisu jasne neke stvari. Kao što ova mlada djevojka kaže, njoj su "ukrali i uništili djetinjstvo i snove". Međutim, lično ne vidim razloga zašto joj je iko ukrao djetinjstvo? Ona ima porodicu, krov nad glavom i pritom ima hranu. Ako su njoj uništili djetinjstvo, šta bi trebala reći djeca koja gladuju, nemaju gdje da žive ili porodicu? Druga stvar, ne shvatam zašto je njoj iko uništio snove. Dobila je priliku da se obrati cijelom svijetu. Ima priliku da se bori za bolje, da donosi pravdu. Mislim da ona upravo proživljava svoje snove.Ja bih prva voljela imati priliku obratiti se cijelom svijetu i zato ne shvatam zašto ona smatra da je njoj djetinjstvo uništeno, kad joj se pružaju izvrsne prilike.

Međutim, ova mlada šesnaestogodišnjakinja je nominovana za Nobelovu nagradu, dok ju je časopis "Times" svrstao u 100 najutjecajnijih osoba na svijetu, te je primila i gomilu nagradu. Moram reći da je to impresivno postići tako mlada.

Greti Thunberg je dijagnostikovan Aspergerov sindrom. Glavna karakteristika ovog sindroma je nesposobnost razumijevanja kako funkcionirati u društvu. Zbog toga je Greta bila dosta usamljena, a takođe je imala i poremećaje u ishranu. Neki ljudi imaju mišljenje kako njena bolest upravlja sa njom, ali ne vjerujem u tu teoriju.

Isto tako, mnogi smatraju da sa ovom djevojkom manipulišu odrasle osobe, te da one stoje iza nje. Smatraju da sve što ona radi je lažno, a mnogi se čak i ismijavaju na njen račun te svakodnevno prave šale. Međutim tu su i oni koji ovu djevojku smatraju uzorom te spasom, darom naše planete.

Svi imaju pravo na svoje mišljenje, pritom trebamo poštovati tuđa. Bez dokaza ne možemo tvrditi niti da je ona zaslužna za sva djela, niti da nije. Svakako, za ovih godinu dana koliko se bori, poruka koju prenosi je dobra. Da, ima stvari koje su mi nejasne i donekle besmislene u njenom govoru, ali ja, obična četrnaestogodišnjakinja, ne mogu je osuđivati, jer ona, bilo to lažno ili ne, za razliku od nas ostalih mladih barem se bori za nešto.

Za kraj, želim još samo jednom ponoviti da svi imamo pravo na svoje mišljenje, bilo ono pozitivno ili negativno. Da li ova djevojka se zaista bori ili je sve samo fasada, mogu jedino reći da će vrijeme pokazati.

Budimo zahvalni!

Zahvalnost. Šta znači zaista biti zahvalan? Koliko smo ustvari skromni? To su pitanja na koja je potrebno odgovoriti iskreno. Zato vas ja sada iskreno pitam, a tako i samu sebe: Koliko smo mi zaista zahvalni? Pošto iskreno odgovoramo, ja ću reći da nisam nimalo zahvalna. Međutim, kroz tekst ćemo to i promijeniti.

Čitajući knjigu "Dok nisam srela tebe" od Džodžo Mojes (topla preporuka) i upoznavajući se sa životom jednog invalida, te otkrivajući nesavršenosti takvog života, shvatila sam mnoge stvari, a prvenstveno onu glavnu - cijeniti život! Ljudi su me uvijek smatrali skromnim djetetom. Djetetem koje ne traži previše i koje nije zahtjevno. Lično, smatram da imam skromnosti u sebi, ali ako ću iskreno, ne smatram sebe zahvalnom.

Prije mjesec - dva, zatekla sam sebe u situaciji kako želim bolji telefon, tipa Samsung ili iPhone, te sam mrzila svoj trenutni telefon koji nema savršenu memoriju ili kameru, niti košta dosta novca. Međutim, udahnula sam i malo razmislila. Počela sam razmišljati o onoj djeci koja i dalje imaju telefone sa tipkama, jer ne mogu sebi priuštiti bolji, ali su i dalje zahvalni jer imaju bilo kakav. Zatim sam počela razmišljati o djeci koja nemaju roditelje, a dali bi sve da ih barem malo vide. Bacila sam se i na onu djecu koja nemaju porodicu, a pritom ni krov nad glavom, pa žive na ulicama ili pod mostovima. Razmišljala sam i o onim ljudima, koji su žrtve rata ili prirodnih pojava kao što su poplave, požari...

Zatim sam nešto bitno shvatila. Ljudi prolaze kroz razne patnje i muke, a ja se stresiram zato što nemam najnoviji telefon. Ljudi trpe svašta u životu i dalje se bore, djeca preživljavaju, a ja se ljutim jer moj telefon nema tako bistru kameru, a pritom je solidna. Od tog trenutka sam počela raditi na sebi. Trudim se biti sve više zahvalnija za stvari koje imam, a manje željeti ono što nemam. Iako ću dugo, dugo vremena raditi na sebi, mogu vam reći da mi za sada dobro ide.

Želim da vam kažem da cijenite život i okolnosti kakve vam on pruža, ma koliko okrutne one bile. Shvatila sam da sam živa, zdrava i vesela djevojčica, a više i ne želim od života. Ako nemate moderan auto, budite zahvalni na autu koje imate. Ako nemate auto, budite zahvalni što imate noge i možete da hodate. Ako nemate puno para, budite zahvalni što ste zdravi. Ako niste zdravi, budite zadovoljni što živite. Cijenite život kakav god da je on!

U ovom tekstu sam podijelila sa vama jednu manu na kojoj radim. Smatram da je bitno da podijelimo svoje mane, jer htjeli mi to priznati ili ne, svi ih imamo. Ljudi moji, to i jeste poenta života, usavršavati sebe i truditi se biti osoba kakva želimo. I koliko god se budete usavršavali, nikad neće biti dovoljno.

Nadam se da ćete zajedno sa mnom početi više cijeniti ono što vam se pruža i biti zahvalniji!

UŽAS: Djevojčice tukle svoju vršnjakinju!

Na internetu već danima kruži video gdje se vidi jasno vršnjačko nasilje. Naime, dvije djevojčice su udarale svoju vršnjakinju. Pored udaranja, prijetile su joj da ako kaže majci za to, proćiće "trista puta gore". Što je najžalosnije, ostali učenici su snimali, smijali se, ali niko nije prišao u pomoć jadnoj djevojčici.

 

Prije nekoliko dana, listam malo po instagramu i iskoči mi ovaj video. Pogledala sam, a zatim pogledala na internetu vezano za ovo. U pitanju su dvije petnaestogodišnje djevojčice iz Barajeva koje udaraju svoju vršnjakinju. Pritom, sva ta tuča se odigrala u dvorištu druge osnovne škole, a ne one koju djevojčice pohađaju. Kako je poznato, nasilje je nastalo jer je žrtva pričala "kako je djevojčica u crnoj odjeći ku*va". Ne znam tačno da li je to istina, ali čak i da jeste, nasiljem se ništa ne može riješiti i ništa ne može opravdati njihovo ponašanje. Garantujem da se svaki nesporazum, nebitno koliko on velik bio, može riješiti mirnim razgovorom.

https://www.youtube.com/watch?v=ZpamDE34Xcc

Na videu jasno možemo vidjeti kako djevojčica u crnom ponavlja:"Šta si pričala?", a takođe joj naređuju da spusti ruke, dok je oni udaraju. Pored toga, ismijavaju je zajedno sa ostalom djecom. Ono najžalosnije jeste činjenica da je SAMO jedan dječak prišao da je odbrani, ali bezuspješno. Zaista žalosno.

Navodno, roditelji djevojčica okrivljuju direktora. Ako su roditelji takvi, šta onda možemo očekivati od djevojčica. Ako mene pitate, roditelji i jesu glavni krivci, jer su trebali vaspitati djecu. S druge strane, direktor za sve krivi rijaliti emisije poput "Farme", "Parova", "Zadruge"... Iz mojih ranijih objava poznato vam je moje mišljenje o rijaliti emisijama. Međutim, smatram da su djevojčice dovoljno odrasle i zrele i da moraju biti svjesne da realan život i rijaliti nisu isto.

Isto tako, čula sam mnoge komentare kako bi trebalo da se vrate uniforme, ali da li bi to zaista riješilo probleme? Ako mene pitate, odrasli svakovremeno šute o nasilju i zanemaruju ga, a to je najveća greška. Nasilje se ne smije ignorisati, o nasilju je potrebno razgovarati.

Za kraj, djevojčice će dobiti određenu kaznu koju će odrediti nastavničko vijeće i samo se nadam da će na ovom događaju nešto naučiti. Tako se nadam da ćemo i mi, svi zajedno primijetiti da nasilje uopšte nije lijepo i prijatno za gledati, a kamoli ga proživljavati. Zato, javno kažem STOP NASILJU!

Predrasude!

Htjeli mi to priznati ili ne, živimo u svijetu predrasuda. U svijetu raznih stereotipa. Kao što bi to vikipedija rekla, predrasuda je unaprijed donešen sud ili mišljenje o nečemu što se dovoljno ne poznaje niti se temeljno i kritički proučilo. Običnim riječima, predrasude su osuđivanja. Kada procjenjujemo osobu, predmet ili nešto treće a da pritom se nismo upoznali sa tim. Svi mi osuđujemo, htjeli to priznati ili ne.

Prije nego što počnem sa tekstom, željela bih da se izvinim na slaboj aktivnosti. Početak škole i njene obaveze su me malo usporile. Ovom prilikom bih usput i da svim čitalacima koji su krenuli u školu poželim sretnu i uspješnu godinu.

Da se vratimo na tekst. Ljudi kada sretnu nekoga ko se razlikuje od njih, počinju ih smatrati čudnima, te stvaraju razne predrasude. Ocijenjuju njihov život, njihovo ponašanje, govore da li je dobra ili loša osoba, umjesto da razgovaraju i upoznaju njihov život. Isto tako, ljudi kada vide da "neko prolazi granice normalnosti" osuđuju ih. Međutim, zapitajmo se šta to uopšte znači normalno? Neke stvari koje su nekad bile nenormalne, naprotiv danas se prihvataju ili pak obrnuto. 

Ne treba osuđivati, pogotovo ako se nismo ni potrudili shvatiti nekoga. Ljude treba upoznati i čuti drugu stranu priče, koja uvijek postoji. Htjeli mi to priznati ili ne, mi sami imamo stereotipe. Uvijek se trudim krenuti od sebe, tako da slobodno priznajem da sam kadkad osuđivala. Ponekad nesvjesno, a ponekad čak i svjesno. Dok sam bila mlađa, osuđivala sam sve i svašta, ali sazrijevanjem, naučila sam prihvatati druge, jer svi smo mi ljudi.

Predrasude ne moraju uvijek biti loše. Na primjer, sigurno ste svi čitajući moje tekstove, pomislili kako sam veoma ozbiljno dijete. Međutim, kad biste me zaista upoznali, totalno biste se razočarali, jer sam ja upravo suprotno. Opet, oni što me znaju misle da sam previše neozbiljna i da bih trebala biti zrelija. Isto tako, oni koji me ne poznaju misle da sam ćutljiva, ali oni koji me poznaju bi voljeli da sam ćutljiva. No, pored sve te priče o ozbiljnosti i neozbiljnosti, želim da vam kažem da je okej pretpostavljati činjenice o nekome, ali kada non-stop osuđujemo, a pritom ne želimo upoznati tu osobu, to nije okej.

Nadam se da ste kroz ovaj tekstić shvatili da nije lijepo osuđuvati, a kamoli prijatno onima koje osuđujete. Svi smo mi ljudi, željni razumijevanja, zato prvo popričajte sa osobom, upoznajte je, pa tek onda komentarišite.

Upozorenje! Spasimo Amazoniju!

Kao što je nekima već možda poznato, Amazonska prašuma gori više od 3 sedmice. Internet bruji o tomei prosto je nemoguće izbjeći ovu vijest. Političari, poznate ličnosti i ostali upozoravaju na opasnosti, ali zašto niko ne poduzima nešto? I zašto se mediji ne oglašavaju povodom ovih događaja?

Već duže vrijeme, na društvenim mrežama ljudi upozoravaju da je naša planeta u opasnosti. Svakog dana je sve više zagađena. Pored Amazonije, poznati su i požari u Sibiru koji se takođe odigravaju trenutno. Međutim, ono što mi nikako nije jasno je zašto se mediji ne oglašavaju. Ovi požari mogu nanijeti velike štete Zemlji i zato je od velike važnosti da se ljudima podiže svijest. Na društvenim mrežama je ovo veoma aktuelna tema, ali za medije ne bih baš rekla.

Amazonija proizvodi 16% kiseonika. Tamo živi 33 milione stanovnika. Pored toga, u Amazoniji se nalazi 390 milijardi drveća i 40 000 biljaka, kao i ogroman broj života. Požari itekako mogu izazvati velike štete, kako za biljke i životinje, a kamoli ljude.

Osim toga, kada je u Parizu gorila katedrala Notre Dame, mediji su ovu vijest prenosili, ljudi su donirali milione, a sada, kada je Amazonija u velikoj opasnosti, svi su zaćutali. Naravno, uvijek postoji mogućnost i da je požar podmetnut, ali bez dokaza možemo samo da nagađamo.

Šta mi možemo učiniti? Mi, naravno, ne možemo učiniti puno, osim da vijest širimo internetom po društvenim mrežama i molimo se Bogu za bolje Amazonske prašume i naše planete!

Svim djevojkama i ženama!

Koliko ste sati proveli ispred ogledala šminkajući se i dotjerivajući se? Koliko ste puta pokušavali sakriti vaše ožiljke da ih drugi ne vide? Ili gledali druge osobe kako su mršave i priželjkivali da ste i sami takvi? Ili činili razne stvari kako bi vam drugi rekli da ste lijepi? Vrijeme je da prestanete! Vrijeme je da zavolite sebe baš takve kakvi ste i zanemarite mišljenja drugih.

Svi se mi želimo osjećati voljeno, želimo da nam se drugi dive i daju nam komplimente jer onda se osjećamo kao da pripadamo. Međutim, ponekad ne trebate druge ljude da vam govore da ste lijepi, ponekad ste dovoljni sami sebi. Ako budete sami sebe smatrali lijepima, onda je nebitno šta će ostali reći. Koliko ponekad vremena utrošite šminkajući se, jer smatrate da ćete se proljepšati? Previše! Smatramo da nas šminka proljepšava, ali ne shvatamo da je prirodna ljepota važnija. Čak i ako nas ona u momentu proljepša, šminka uništava našu kožu. U redu je da se našminkate, ali ponekad ljudi ne mogu otići ni do prodavnice bez šminke, jer smatraju da će ljudi misliti da nisu lijepi.

Takođe, vjerovatno ste se svi ponekad stidili vaših ožiljaka i pokušavali ih sakriti. Ja imam ožiljak na čelu sa lijeve strane, ali nikada se nisam stidila. To je dio mene i ne želim da ga sakrivam. Znajte da su ožiljci i dio vas i ne trebate da se stidite, već s ponosom da ih imate. Ako se nekom ne sviđaju, to je njihov problem.

Pored toga, danas mnogi idu na plastične operacije. Ja iskreno nisam za plastične operacije, jer priroda nas je stvorila ovako i trebamo prihvatiti sami sebe. Pored toga, plastične operacije veoma lako mogu postati opsesija ili ispasti loše. Zato je najbolje kada ste prirodni.

Često želimo i smršati, jer danas je u društvu to neko čudno pravilo da moramo biti mršavi da bi bili lijepi. Sasvim je u redu ako želite smršati zbog sebe ili zbog zdravlja, ali činiti to zbog drugih nije nimalo dobro. Sve što radite morate raditi isključivo radi vas.

Napisala sam sve ovo, jer želim da znate da ste lijepi baš takvi kakvi ste. Nebitno da li vam je kosa nepočešljana ili su vam uši velike, lijepi ste, jer svako je lijep na svoj način, a drugi treba da zavole prave vas, a ne samo verziju kojom se predstavljate! 

Strahovi i kako ih savladati?

Kroz život se uvijek suočavamo sa raznim strahovima. Svi smo okruženi nekim sopstvenim fobijama od kojih bježimo. Nadamo se da će samo tako nestati, ali to je upravo ono što se ne dešava. Sa strahom se treba boriti kako bi ih se prestali i bojiti.

Strah je teško definisati, ali veoma lako osjetiti. Svaki čovjek ima barem jednu fobiju od nečega. Nebitno koliko star ili pak mlad da si u sebi ćeš uvijek osjetiti uplašenost, samo što je neki osjećaju više, a neki manje, zavisno od osobe.

Međutim, treba shvatiti da nije sramota bojati se. Naprotiv, u potpunosti je normalno. U životu se ne traba praviti najhrabriji i najodvažniji jer upravo je to pokazatelj koliko ste slaba osoba. Možda ćete slagati druge, ali sebe ne možete. Uostalom, znajte da je ponekad u redu da ne budete baš čvrsti i jaki.

Koliko god normalno bilo da osjećate strah, ne trebate mu dopustiti da vas obuzme. Ne smijete dozvoliti da fobije vladaju vašim životom i prate vas poput sjenke, jer tako samo pogoršavate.

Kako biste pobijedili uplašenost, morate se sa istom suočiti, a ne bježati. Da bih vam pojasnila ono o čemu govorim, daću vam jedan primjer. Ako se bojite mraka, trebate sve više vremena provoditi upravo u mraku. Prvih par puta će vam vjerovatno biti strašno, ali kasnije ćete se navići i upoznaćete ljepotu tame i da je to upravo samo to - tama, i ništa više.

Pored toga, možete i pronaći izvor vaše fobije, tj. shvatiti kako je do nje došlo. Na primjer, ako ste se poćeli bojati mraka poslije gledanja nekih strašnih filmova, nemojte ih više gledati. Prestanjanjem gledanja istih i strah će ubrzo nestati. Takođe, možete se i konsultovati sa osobama koje se osjećaju isto. Znajte i da se nekih strahova ne treba rješavati, da su oni tu sa razlogom i da ih možete preokrenuti u nešto korisno.

Strah je beznačajan. Stvorimo ga u svojoj glavi, a nismo ni svjesni da ga isto tako lako i možemo izbaciti. Zato, glavu gore i pokažite mu da ste jači!

Kakav je to život?

Kakav je to život
kad živiš od jutra do jutra,
pa se zapitaš
šta ako se ne probudim sutra?

Je l' to život
ili bijedno preživljavanje,
koje sa sobom ipak nosi
tajno, skriveno nadanje?

Vremenom postaješ umorniji
pa razmišljaš odustati,
al' nada te drži
i ne da ti posustati.

Rijaliti?!

Rijaliti emisije u posljednje vrijeme dobijaju sve veću pažnju i popularnost. Gledanost im se povećava iz dana u dan i svi pričaju o njima i pridaju im značaj. Međutim, koliko su oni zapravo štetni i šta se zaista krije iza njih?

Pošto se pretežno bavim tinejdžerima i mlađom populacijom, mogu se slobodno dotaknuti ove teme jer, vjerovali ili ne, čak i djeca gledaju ove emisije.

Rijaliti emisije najčešće se bave privatnim životima nekih ljudi, te tako ljude snimaju 24 sata dnevno. Međutim, s vremenom rijaliti su počeli da ubacuju malo pustolovine, avanture, pa sad imamo i razne rijalitije sa izazovima, a i raznim drugim temama, a sve zbog veće gledanosti.

Na našim prostorima poznati su Zadruga, Parovi, Farma... Nažalost, takve emisije prate i djeca. Moji vršnjaci gledaju tuče, nasilje, svađe. Često čujem kako tinejdžeri komentarišu koga bi trebalo izbaciti, a koga ne. Smatram da bi mladi trebali slobodno vrijeme trošiti na nešto ljepše, korisnije, a ne da se bave Slobom, Lunom, Kijom i ostalim kojekakvim budalama iz ovih ogavnih emisija.

Uvijek sam se pitala zašto su ljudi opsednuti s njima? Mislim da sam našla odgovor. Ljudi vole svađe, tuče... Vole posmatrati drame, a ovi rijaliti im to omogućuju. Kažu ljudi:"Vidi ovih budala!", ali još veće budale su oni koji te budale gledaju.

Učesnici tih rijaliti programa pristaju na sve - svađe, tuče, bol... Zašto? Samo zbog novca. Ogroman novac se ulaže u te emisije, a bilo bi korisnije da se da nekom bolesnom djetetu kojem treba za operaciju. Suviše jadno na šta trošimo novac.
 
Jednom prilikom, na času istorije nastavnik je spomenuo da su ti rijaliti osmišljeni kako bi se skrenula pažnja sa bitnih državnih problema sa kojima se suočavamo svaki dan. Slobodno mogu reći da se slažem.

Postoji mnogo bitnijih problema kojima se moramo posvetiti kao što su glad, neimaština... Zato, ne dopustite da iko manipuliše sa vama!

Internet: korisno ili ne?

Internet je svjetska dostupna mreža koju većina ljudi koristi. Dostupuna je skoro svima - mladima, starijima... Preko 4 milijarde stanovnika naše planete služi se internetom, što je više od polovine. Većina ljudi ne mogu živjeti bez interneta. Međutim, da li je to korisno ili pak bespotrebna zavisnost?

Internet ima mnogo dobrih i korisnih stvari. Po meni najbolja stvar je što možete besplatno obavljati pozive te slati poruke bilo kome, preko aplikacija poput Vibera, Mesindžera... Kad smo već kod društvenih mreža, pomoću njih možete upoznavati nove ljude širom svijeta i sklapati nova prijateljstva, saznati neke nove podatke ili jednostavno se zabaviti.

Osim toga, na internetu možete istražiti BILO ŠTA. Samo ukucajte šta vas zanima i prikazaće vam se traženi podatak. Na internetu možete naučiti svirati instrument, neki novi jezik... Takođe, ukoliko niste u mogućnostu pohađati redovnu nastavu, možete pomoću onlajn škola. Postoji i previše stvari koje možete raditi preko interneta, a tu su i na primjer igrice koje vam mogu pružiti zabavu i razonodu.

Međutim, kod interneta postoje i loše stvari. Veliki problem predstavlja zdravlje koje nam internet pogoršava. Zbog pretjeranog sjedenja za računarom, buljenja u telefon i uopšteno korištenja, naš vid slabi, kičma se krivi, postajemo više umorniji. Međutim, to je krivica ljudi. Ljudi su dužni sebi ograničiti vrijeme, koristiti umjereno kako ne bi došlo do gore navedenih stavki, a ne provesti 5-6 sati igrajući igrice, na primjer.

Takođe, sve više i više se pojavljuju hakeri. Oni vam mogu hakovati profil, uzeti lične podatke i može doći do još mnogo gorih stvari. Zbog toga se morate sami zaštiti - staviti profile na privatno, paziti šta objavljujemo. Ovo se posebno odnosi na djecu jer su djeca lakovjerna i mogu primiti strance za prijatelje.

Na kraju, smatram da je internet jedna dobra i korisna stvar pomoću koje možemo korisno trošiti vrijeme, ali od ljudi zavisi kako će koristiti - dobro ili loše.

Nove generacije - nova vremena!

Dolaskom novih vremena pojavljuju se i novi ljudi, novi načini življenja. Dosta stvari se promijenilo, a sa njima i ljudi i djeca. Ako usporedimo djetinjstva naših roditelja i nas samih možemo primijetiti mnogobrojne razlike. Međutim, da li su one dobre ili loše?

Istina je da današnja djeca brzo sazrijevaju, možda čak i prebrzo. Od malih nogu, već sa 9-10 godina postaju tinejdžeri, a sve više gube djetinjstvo. Međutim, djetinjstvo je jedan divan period u životu (ako ne i najljepši) koji bi definitivno trebalo proživjeti. 

Ono je samo jednom u životu, zato ne dopustite da samo padne u vodu. Znajte da će biti vremena i za društvene mreže, veze, šminku... Imam skoro 15 godina, ali i dalje govorim sebi da sam dijete i ne žurim sa odrastanjem. Sve u svoje vrijeme.

Takođe, među djecom se polako gube igra, zabava. Svaki dan gledam u isti stadion koji je nekad vrvio od vike i graje vesele djece, a sada nema nijedne duše. Većina omladine se zatvorila u svoje kuće i troši sate i sate na besmislene stvari. Jednog dana će vam možda i biti žao što niste bolje iskoristili slobodno vrijeme.

Međutim, nikad ne volim kada nas odrasli nazivaju "generacijom debila". Kao  prvo, kako iko može nedužno dijete nazvati debilom? Uostalom, krivica je odraslih što dijete nisu dobro odgojili. 

Kao drugo, pored svih gore navedenih stavki, u današnjim generacijama vidim puno potencijala. Vidim dosta talentovane djece i ponekad se u potpunosti oduševim nekima. Ako neko iole želi vidjeti posebnost, pamet i talentovanost u djeci, vidjeće. Ko zna tražiti, uvijek će naći.

Možda nismo savršeni, ali ipak mi smo mladi ljudi koji se tek formiraju. Naravno da ćemo imati i dobrih i loših strana, a zavisi od odraslih kako će na to gledati. Uostalom, a ko kaže da je greška u nama? Možda odrasli pogrešno sude o nama?

Kad malo bolje razmislim o ovoj temi shvatam da ćemo za koju godinu mi "suditi" o mladima i starima, o svemu i svačemu. Mi ćemo odrediti šta je pozitivno, a šta ne valja. Dolazi naše doba!

Tako uvijek biva: Nove generacije - nova vremena!

Samoubistvo nije rješenje!

Nažalost, u zadnje vrijeme sve se više dešavaju samoubistva tinejdžera. Veliki razlog tome su psihička i fizička maltretiranja koja se pojavljuju u sve većem broju, razni problemi, neprihvatljivost u društvu. Ovom prilikom  želim nekom pomoći ili barem dati savjet.

Inspiraciju za ovu objavu dobila sam od serije '13 reasons why'. Ukratko, serija  govori o djevojci koja se ubija zbog maltretiranja u školi. Seriju, iako je tinejdžerska, preporučujem i starijoj populaciji jer je veoma poučna i prikazuje koliko zapravo to razdoblje sazrijevanja i odrastanja umije biti teško, mada to mnogi ne vide.

Prvo što tinejdžeru pada na pamet prije samoubistva je pomisao kako bi svijet bio bolje mjesto bez njega. To je apsolutno pogrešno razmišljanje. Zamislite kako bi bilo teško njegovim / njenim roditeljima koji u kasne sate ne spavaju već plaču sa slikom u ruci i suzama je natopljuju. Ili kako je bratu ili sestri koji više ne izlaze sa vršnjacima i znaju da neće više biti srećni jer nemaju sa kim da podijele radost... Svijet definitivno ne bi bio ljepše mjesto.

Takođe, znam da u životu često dolaze loša vremena. Međutim, zašto zbog jednog lošeg trenutka izgubiti milione lijepih? Odrastanje, završetak škole, stvaranje porodice... Možete sve to izgubiti jednom glupom greškom, a možete ih imati samo ako budete strpljivi. Jer, vjerujte mi, za loša vremena je potrebno strpljenje, zato što će proći. Stvari će opet postati bolje. Moraju.

Dragi roditelji, vi isto možete spriječiti gubitak nečijeg života. Ako primijetite da se vaše povlači u sebe, ne smije se kao prije, spriječite to prije negoli postane gore. Razgovarajte sa vašim djetetom. Tinejdžeru je u većini slučajeva teško da se otvori roditeljima, zato vi morate poduzeti prvi korak. Ne čekajte ni sekund.

Eto, toliko od mene. Nadam se da ću barem nekom pomoći!

Moja braća!

Željela sam da vam predstavim meni dvije najznačajnije osobe - moju braću. Ja sam sretnica pa ih imam dvojicu, dvojicu divne braće koje volim više i od same sebe. Moja ljubav prema njima je snažna i neopisiva, a zahvalnost koju osjećam jer su uvijek bili tu uz mene da mi pomognu, da me štite i čuvaju, je beskrajna.

Krenuću od onog starijeg. Duško je za svojih osamnaest godina postigao dosta toga. U školi je uvijek najbolji, na takmičenjima je uvijek bio među prvima... Takođe ima dosta talenata - u sportu (najviše fudbalu), glumi... Mogu otvoreno reći da mu nikad nisam zavidila. Naprotiv, baš suprotno, divim mu se. Nikad nije učio, a postizao je najbolje rezultate. Dovoljno je samo da sluša i može prikupiti znanja. U sebi skriva veliki potencijal. Od malih nogu pa do danas uvijek sam ga smatrala svojim uzorom, putokazom. Iz tog razloga se nadam da će me i dalje voditi kroz život!

Zatim moj vragolasti brat Dragoja, veoma zanimljiv i vječito nasmijan. Dragoja ima samo deset godina, a ima više znanja i od mene.  Kao mali je prvo učio engleski, pa tek onda srpski (i sam mi je pomagao kad sam imala provjere iz engleskog). Njegovo znanje iz istorije je ogromno, a da ne pominjem koliko dobro poznaje države širom svijeta i njihove glavne gradove. Riječima ne mogu opisati koliko sam zapravo ponosna na njega i koliko mu se divim. Uvijek me svojim osmijehom i blizinom može oraspoložiti, nebitno koliko tužna da sam.








Nekad se znamo i posvađati, ali sve je to ništa u odnosu na našu ljubav koja ruši sve granice. Braća, sestre... To su osobe koje predstavljaju najveći oslonac i podršku u životu, a ja smatram da imam divnu, pametnu i posebnu braću. Zato, draga braćo, ako čitate ovo (a znam da hoćete) znajte da ću vas uvijek iskreno, besprekorno i svim svojim srcem voljeti, bez obzira na bilo šta!