utorak, 19. svibnja 2020.

Djeca 21. vijeka

Životi djece su se sveli na tehnologiju. Djeca više ne izlaze napolje da se igraju do sumraka, već ostaju kod kuće družeći se sa telefonima. Današnja djeca su nekulturna, nevaspitana i nemaju manira. Današnja djeca su nemarna, nezahvalna i nesnalažljiva u životu. Lijeni su i ne mare za školu. A možda i ne?


U aplikaciji Instagram sam naišla na dosta profila gdje ljudi objavljivaju blamirajuće slike i videe djece, dok drugi ostavljaju komentare u kojima ih nazivaju debilima, retardima te govore kako im treba zabraniti internet i dobro ih istući. To me je navelo da se zapitam kako se ponašaju djeca dvadeset i prvog vijeka i u kakve ljude će sutra izrasti. Mogla bih i ja ovdje da pišem kako imamo generacije debila, ali neću to raditi. Umjesto toga, sagledajmo drugu stranu.

Ljudi kažu da tehnologija loše utiče na djecu i da im treba zabraniti istu. Naravno da internet ne može biti kriv zbog današnje djece, jer internet, tehnologija ne mogu nas prisiliti da ih koristimo. Kao što sam pisala u ranijim objavama, mi odlučujemo da li ćemo koristiti tehnologiju u korisne ili loše svrhe. Pa ko je onda kriv? Da li su djeca kriva zbog svog ponašanja? Naravno da nisu.

Djeca su mala što znači da ne znaju šta je dobro, a šta loše. Oni nisu svjesni šta i kako utiče na njih. Nisu svjesni jutjuberovih manipulacija, niti loših strana rijaliti emisija. Na internetu je skoro sve dostupno, a oni su mali da bi znali razlikovati dobro od lošeg. Zašto onda uporno govorimo da su djeca debili. Šta je sa svim tim ljudima koji prave budale od sebe? Šta je sa roditeljima? No, kako da očekujemo da nam djeca budu kulturna, kada roditelji gledaju isto to i još mnogo gore stvari?

Djeca provode previše vremena sa telefonom, kažu. Međutim, da ste vi dijete i da vam dozvole da koristite telefon, da li biste vi provodili vrijeme na raznim društvenim mrežama ili išli napolje da se valjate po pijesku? Djeca ne privređuju, stoga ni ne mogu sebi priuštiti telefone. Međutim, roditelji koji ne posvećuju dovoljno pažnje najlakše im je dati djetetu telefon, a onda se kasnije žaliti što je provelo djetinjstvo u kući.

Osvrnimo se na još nešto. Da ste vi u drugom razredu imali dostupan internet, zašto mislite da ne biste postavljali svakakve slike ili videe na društvene mreže? Djeca poslušaju neku pjesmu, nesvjesno riječi i spota iste. Oni ne znaju da li je u redu to što su u spotovima polugoli, niti znaju da li su riječi te pjesme prikladne za njihove godine. Oni se, na primjer, snime kako pjevaju tu pjesmu jer je popularna, a onda pomenuti profili to kače, dok se ljudi ismijavaju.

Moram spomenuti i kako su mi najsmješniji ljudi oni koji govore da motka sve rješava i da djecu treba tući dok se ne opamete. Ja sam sigurna da su takve osobe u djetinjstvu voljeli batine i nisu se nimalo ljutili na roditelje kada ih prebiju kaišem. Ne, takve osobe se nisu nimalo žalile, već su znale da je sve to za njihovo dobro. S obzirom da je u državama sa naših prostora bilo i ostalo normalno da se djeca tuku, možemo li kao normalni ljudi jednom već da rasčistimo da NASILJE NIJE DOBRO. Takvi roditelji ne tuku svoju djecu za njihovo dobro, kako bi se naučili disciplini i kako bi bili vaspitani, već liječe svoje frustracije na dijeci. Djeca će se uspješno odgojiti mirnim razgovorom, a ne motkama i kaiševima.

Djeca dvadeset prvog vijeka nisu debili! Debili su svi oni koji zatupljuju društvo, a i oni koji podržavaju takve. Djeca se nisu rodila pametna i nisu svjesni svojih postupaka. Umjesto što djeci od rođenja u ruke pružate telefone, naučite ih da se igraju, da razvijaju maštu i da provode vrijeme družeći se sa drugom djecom. Za tehnologiju će biti vremena. 

utorak, 12. svibnja 2020.

Biti dobar nije loše

U posljednje vrijeme često čujem ljude kako govore „Najbolje biti bezosjećajan!“, „Biti dobar je glupo!“, „Najbolje biti loš!“... Mladi, stariji, svi govore kako je najbolje biti loša osoba, jer takvi najbolje prolaze. Jer samo takvi mogu uspjeti. Ljudi žele biti bez emocija, što je sasvim suludo i neprihvatljivo.

Svakodnevno se dešavaju razne tragedije, nepravde, nesreće... Okruženi takvim situacijama, ljudi postaju pesimistični. Često slušam kako ljudi kažu da u ovom nepravednom svijetu, najbolje je biti bezosjećajan. No, šta to zaista znači? Većina smatra da ako budu hladnokrvni, neće više biti u stanju da osjećaju bol i tugu. Međutim, bezosjećajan znači ne osjećati nikakvu emociju, što uključuje i sreću. Ako pak trudimo se živjeti bez svih ovih osjećaja, postajemo ništa drugo do roboti. Emocije, biti svjestan i osjećati su ono što čini čovjeka i zato se ne trebamo truditi biti obični roboti.

Nemati emocije takođe znači nemati osjećaje ni za druge. Da ne biste trebali mariti za svoje voljene i najbliže, pa čak ni mariti za sebe, što je opet nemoguće i dokaz zašto se osjećaji ne mogu tek samo tako "isključiti".

Takođe, ljudi sve više razmišljaju kako je biti dobar besmisleno jer se dobrota samo iskorištava. Tu sam da to osporim. Razmislimo logički, biti loša osoba opet predstavlja život bez emocija. Biti loša osoba znači da ste u stanju da ubijate, kradete, manipulišete, lažete... a svjesni smo da nije tako. Biti loš predstavlja život u kojem mislite samo na sebe, život gdje uvijek brinete smijete li se prošetati običnom ulicom i život gdje ne možete noću normalno ni spavati. Za dobra osobu ipak garantujem da nikada neće biti usamljena niti će morati strepiti. Dobra osoba ima ono što se najviše cijeni, čistu savjest.

Svijet nije loš, ma koliko se ponekad čini. Zemlja nije mjesto gdje žive jedino zli ljudi, niti mjesto gdje se samo povrjeđuje. U životu vam sve zavisi kako ćete posmatrati, kojim očima ćete gledati. Kao što je jedna važna osoba rekla: „Osoba koja želi vidjeti dobro i u najgorem čovjeku će pronaći nešto dobro, dok osoba koja želi vidjeti loše i u najboljem će pronaći loše“. Sve je do vas.

Osjećati tugu, bol, ljutnju nije uopšte loše. I ti osjećaji su segmenti života. Zato, ako se osjećate loše, ne trebate se truditi biti bezocjećajni ili loši jer „oni najbolje prolaze“. Trebate prihvatiti te emocije zato što je nelogično misliti suprotno. Nema sreće bez tuge, niti tuge bez sreće.

Istaknuti post

Dokaži se prvo sebi

Navikli su čitaoci na moja razmatranja o društvu, ljudima, pa i o životu u posljednjih godinu dana. Pisala sam o mnogim temama koje nas se s...