Budimo zahvalni!

Zahvalnost. Šta znači zaista biti zahvalan? Koliko smo ustvari skromni? To su pitanja na koja je potrebno odgovoriti iskreno. Zato vas ja sada iskreno pitam, a tako i samu sebe: Koliko smo mi zaista zahvalni? Pošto iskreno odgovoramo, ja ću reći da nisam nimalo zahvalna. Međutim, kroz tekst ćemo to i promijeniti.

Čitajući knjigu "Dok nisam srela tebe" od Džodžo Mojes (topla preporuka) i upoznavajući se sa životom jednog invalida, te otkrivajući nesavršenosti takvog života, shvatila sam mnoge stvari, a prvenstveno onu glavnu - cijeniti život! Ljudi su me uvijek smatrali skromnim djetetom. Djetetem koje ne traži previše i koje nije zahtjevno. Lično, smatram da imam skromnosti u sebi, ali ako ću iskreno, ne smatram sebe zahvalnom.

Prije mjesec - dva, zatekla sam sebe u situaciji kako želim bolji telefon, tipa Samsung ili iPhone, te sam mrzila svoj trenutni telefon koji nema savršenu memoriju ili kameru, niti košta dosta novca. Međutim, udahnula sam i malo razmislila. Počela sam razmišljati o onoj djeci koja i dalje imaju telefone sa tipkama, jer ne mogu sebi priuštiti bolji, ali su i dalje zahvalni jer imaju bilo kakav. Zatim sam počela razmišljati o djeci koja nemaju roditelje, a dali bi sve da ih barem malo vide. Bacila sam se i na onu djecu koja nemaju porodicu, a pritom ni krov nad glavom, pa žive na ulicama ili pod mostovima. Razmišljala sam i o onim ljudima, koji su žrtve rata ili prirodnih pojava kao što su poplave, požari...

Zatim sam nešto bitno shvatila. Ljudi prolaze kroz razne patnje i muke, a ja se stresiram zato što nemam najnoviji telefon. Ljudi trpe svašta u životu i dalje se bore, djeca preživljavaju, a ja se ljutim jer moj telefon nema tako bistru kameru, a pritom je solidna. Od tog trenutka sam počela raditi na sebi. Trudim se biti sve više zahvalnija za stvari koje imam, a manje željeti ono što nemam. Iako ću dugo, dugo vremena raditi na sebi, mogu vam reći da mi za sada dobro ide.

Želim da vam kažem da cijenite život i okolnosti kakve vam on pruža, ma koliko okrutne one bile. Shvatila sam da sam živa, zdrava i vesela djevojčica, a više i ne želim od života. Ako nemate moderan auto, budite zahvalni na autu koje imate. Ako nemate auto, budite zahvalni što imate noge i možete da hodate. Ako nemate puno para, budite zahvalni što ste zdravi. Ako niste zdravi, budite zadovoljni što živite. Cijenite život kakav god da je on!

U ovom tekstu sam podijelila sa vama jednu manu na kojoj radim. Smatram da je bitno da podijelimo svoje mane, jer htjeli mi to priznati ili ne, svi ih imamo. Ljudi moji, to i jeste poenta života, usavršavati sebe i truditi se biti osoba kakva želimo. I koliko god se budete usavršavali, nikad neće biti dovoljno.

Nadam se da ćete zajedno sa mnom početi više cijeniti ono što vam se pruža i biti zahvalniji!

UŽAS: Djevojčice tukle svoju vršnjakinju!

Na internetu već danima kruži video gdje se vidi jasno vršnjačko nasilje. Naime, dvije djevojčice su udarale svoju vršnjakinju. Pored udaranja, prijetile su joj da ako kaže majci za to, proćiće "trista puta gore". Što je najžalosnije, ostali učenici su snimali, smijali se, ali niko nije prišao u pomoć jadnoj djevojčici.

 

Prije nekoliko dana, listam malo po instagramu i iskoči mi ovaj video. Pogledala sam, a zatim pogledala na internetu vezano za ovo. U pitanju su dvije petnaestogodišnje djevojčice iz Barajeva koje udaraju svoju vršnjakinju. Pritom, sva ta tuča se odigrala u dvorištu druge osnovne škole, a ne one koju djevojčice pohađaju. Kako je poznato, nasilje je nastalo jer je žrtva pričala "kako je djevojčica u crnoj odjeći ku*va". Ne znam tačno da li je to istina, ali čak i da jeste, nasiljem se ništa ne može riješiti i ništa ne može opravdati njihovo ponašanje. Garantujem da se svaki nesporazum, nebitno koliko on velik bio, može riješiti mirnim razgovorom.

https://www.youtube.com/watch?v=ZpamDE34Xcc

Na videu jasno možemo vidjeti kako djevojčica u crnom ponavlja:"Šta si pričala?", a takođe joj naređuju da spusti ruke, dok je oni udaraju. Pored toga, ismijavaju je zajedno sa ostalom djecom. Ono najžalosnije jeste činjenica da je SAMO jedan dječak prišao da je odbrani, ali bezuspješno. Zaista žalosno.

Navodno, roditelji djevojčica okrivljuju direktora. Ako su roditelji takvi, šta onda možemo očekivati od djevojčica. Ako mene pitate, roditelji i jesu glavni krivci, jer su trebali vaspitati djecu. S druge strane, direktor za sve krivi rijaliti emisije poput "Farme", "Parova", "Zadruge"... Iz mojih ranijih objava poznato vam je moje mišljenje o rijaliti emisijama. Međutim, smatram da su djevojčice dovoljno odrasle i zrele i da moraju biti svjesne da realan život i rijaliti nisu isto.

Isto tako, čula sam mnoge komentare kako bi trebalo da se vrate uniforme, ali da li bi to zaista riješilo probleme? Ako mene pitate, odrasli svakovremeno šute o nasilju i zanemaruju ga, a to je najveća greška. Nasilje se ne smije ignorisati, o nasilju je potrebno razgovarati.

Za kraj, djevojčice će dobiti određenu kaznu koju će odrediti nastavničko vijeće i samo se nadam da će na ovom događaju nešto naučiti. Tako se nadam da ćemo i mi, svi zajedno primijetiti da nasilje uopšte nije lijepo i prijatno za gledati, a kamoli ga proživljavati. Zato, javno kažem STOP NASILJU!

Predrasude!

Htjeli mi to priznati ili ne, živimo u svijetu predrasuda. U svijetu raznih stereotipa. Kao što bi to vikipedija rekla, predrasuda je unaprijed donešen sud ili mišljenje o nečemu što se dovoljno ne poznaje niti se temeljno i kritički proučilo. Običnim riječima, predrasude su osuđivanja. Kada procjenjujemo osobu, predmet ili nešto treće a da pritom se nismo upoznali sa tim. Svi mi osuđujemo, htjeli to priznati ili ne.

Prije nego što počnem sa tekstom, željela bih da se izvinim na slaboj aktivnosti. Početak škole i njene obaveze su me malo usporile. Ovom prilikom bih usput i da svim čitalacima koji su krenuli u školu poželim sretnu i uspješnu godinu.

Da se vratimo na tekst. Ljudi kada sretnu nekoga ko se razlikuje od njih, počinju ih smatrati čudnima, te stvaraju razne predrasude. Ocijenjuju njihov život, njihovo ponašanje, govore da li je dobra ili loša osoba, umjesto da razgovaraju i upoznaju njihov život. Isto tako, ljudi kada vide da "neko prolazi granice normalnosti" osuđuju ih. Međutim, zapitajmo se šta to uopšte znači normalno? Neke stvari koje su nekad bile nenormalne, naprotiv danas se prihvataju ili pak obrnuto. 

Ne treba osuđivati, pogotovo ako se nismo ni potrudili shvatiti nekoga. Ljude treba upoznati i čuti drugu stranu priče, koja uvijek postoji. Htjeli mi to priznati ili ne, mi sami imamo stereotipe. Uvijek se trudim krenuti od sebe, tako da slobodno priznajem da sam kadkad osuđivala. Ponekad nesvjesno, a ponekad čak i svjesno. Dok sam bila mlađa, osuđivala sam sve i svašta, ali sazrijevanjem, naučila sam prihvatati druge, jer svi smo mi ljudi.

Predrasude ne moraju uvijek biti loše. Na primjer, sigurno ste svi čitajući moje tekstove, pomislili kako sam veoma ozbiljno dijete. Međutim, kad biste me zaista upoznali, totalno biste se razočarali, jer sam ja upravo suprotno. Opet, oni što me znaju misle da sam previše neozbiljna i da bih trebala biti zrelija. Isto tako, oni koji me ne poznaju misle da sam ćutljiva, ali oni koji me poznaju bi voljeli da sam ćutljiva. No, pored sve te priče o ozbiljnosti i neozbiljnosti, želim da vam kažem da je okej pretpostavljati činjenice o nekome, ali kada non-stop osuđujemo, a pritom ne želimo upoznati tu osobu, to nije okej.

Nadam se da ste kroz ovaj tekstić shvatili da nije lijepo osuđuvati, a kamoli prijatno onima koje osuđujete. Svi smo mi ljudi, željni razumijevanja, zato prvo popričajte sa osobom, upoznajte je, pa tek onda komentarišite.