Kako izgraditi bolji odnos sa vašim djetetom?

Djeca su najveće bogatstvo, no to bogatstvo sa sobom donosi određene odgovornosti. Najteže je pristupati djeci u pubertetu, kada se i najbolje namjere čine konvencionalne, te djeca uporno ignorišu i drže distancu. Međutim, postoje određene stvari koje se moraju razumjeti kod tinejdžera kako bi dolazilo do što manje konflikata između roditelja i djece.

Ovim tekstom se obraćam svim roditeljima, starateljima i drugim odraslim osobama. Kao i sama mlada djevojka dosta razmišljam o odnosima između roditelja i njihove djece, te sam zapazila mnoge stvari.

Zalazeći u pubertet dolazi do sve većeg udaljavanja od roditelja, bilo to zbog društva sa kojim sve redovnije izlaze, društenih mreža kojima posvećuju dosta vremena ili nekog drugog razloga. Roditelji zbog sve manjeg viđanja i razgovaranja sa djetetom postaju znatiželjni, sumnjičavi i pomalo zabrinuti oko načina na koji njihova djeca koriste slobodno vrijeme.

Ponekad čak i nesvjesno narušavaju privatnost. Zbog iskrenosti djece koja je sazrijevanjem sve manja, roditelji čitaju poruke, gledaju istoriju pretraživanja ili čitaju dnevnike svoje djece, što je sasvim pogrešno. Svjesni smo zabrinutosti i dobrih namjera, ali svaki čovjek, tako i tinejdžer ima pravo na privatnost koja je prijeko potrebna.

Tinejdžeri se takođe sve više zatvaraju prema roditeljima i stoga im je teže priznati određene stvari. Sami roditelji su upoznati sa pubertetom, no ponekad zaborave kako je to kad "divljaju" hormoni, osjećaji su im pojačani... Tinejdžeri se prvi put susreću sa neobjašnjivom tugom, povećanim bijesom, naglim promjenama raspoloženja.

Sve te pojave su im čudne ili ih čak plaše, ali se boje priznati. Tu je bitan razgovor - ključna stvar nekog odnosa.. Razgovarajte sa vašom djecom i, mada će na početku biti teško dok se dijete ne oslobodi, kasnije će se osjećati puno bolje a i vaš odnos  će biti bolji.

Pored svih navedenih stavki, nemojte se ljutiti na vašu djecu zbog svake "sitnice". Na primjer, ako je dijete dobilo lošu ocjenu ili ako se kasno vratilo kući, nemojte odmah galamiti i kritikovati. Svjesna sam vaše uznemirenosti i zabrinutosti, no smatram da je svaku nesuglasicu najbolje riješiti mirnim putem - razgovorom.

Takođe, sjetite se ponekad i da pohvalite vaše dijete. Ne mora to biti ništa veliko, niti puno predivnih riječi, ali recite im jedno "Bravo" i možda vam to neće priznati, ali biće vam zahvalni. Takođe, podićićete malo entuzijazam u njima.

Vaše dijete je centar vašeg svijeta, a za djetetov dobar psihički razvoj potrebni su strpljenje, razumijevanje i podrška.

Sretna Nova godina!

Samo nekoliko sati nas dijeli do Nove 2020. godine. Polako ispraćajući staru, a dočekujući novu godinu, nadam se da ove sate provode sa bliskim ljudima, sretni i radosni.

2019. godina je, kao i svaka druga, imala dobre i loše trenutke. Bili su tu oni sretni dani, ispunjeni veselom atmosferom, ali i oni tužni, ne baš voljeni momenti. No, prisjetite se onih lijepih trenutaka, svijetlih tačaka u ovoj godini.

Nadam se da ćete večeras zaboraviti na sve brige i probleme i biti ispunjeni isključivo pozitivnim mislima. Nadam se da ćete 2020. godinu dočekati uz prijatelje, porodicu. Ova 2020. je takođe bitna jer predstavlja završetak jedne decenije.

U 2019. godini, otvorivši ovaj blog, postigla sam veliki uspjeh. Iskreno, u početku sam bila skeptična, mislila sam da će ljudi ismijavati mišljenja jedne mlade djevojke. No, vi ste me podržali, uputili divne riječi i pohvale i zaista sam zahvalna na tome.

Zato želim i da vas posavjetujem da u 2020. godini iskoristite svaku priliku koja vam se pruža, isprobavate nove stvari, stavljate sebe ponekad u iskušenja, jer nikad ne znate kakav dobar ishod vas može zadesiti.

Dragi ljudi, sretna vam Nova 2020. godina! Želim vam puno zdravlja, uspjeha, kao i ono najvažnije - sreću!

Šaljem vam iskrene čestitke i čitamo se u sljedećoj godini.

Osobe sa invaliditetom

Svima nama su poznate osobe sa invaliditetom i njihove nemogućnosti. Poznate su njihove teškoće i muke, no šta možemo naučiti od tih boraca? I kolike su zaista njihove nemogućnosti?

Nažalost, postoji mnogo ljudi koje je zadesila neka nesreća te su izgubili ili oštetili pojedine dijelove tijela. Njihovi životi su ugroženi, ali ne i trajno oštećeni. Postoje mnoge bitne lekcije koje možemo naučiti od osoba sa invaliditetom, a koje ću navesti u daljnjem tekstu.

Mislim da niko koga nije zadesila ta nesreća ne može razumjeti bol osobe kojoj fali neki dio tijela, koja je izgubila vid ili ne može hodati. Nikada ne možemo razumjeti nešto što nismo iskusili. Moramo shvatiti kako se invalidi hrabro bore kroz život i kako su oni najveći heroji, heroji koji bez obzira na sve nastavljaju dalje uzdignute glave.

To nas dovodi do sledeće lekcije, a to je ona o kojoj sam dosta govorila na blogu - kako trebamo biti zahvalni na onome što nam se pruža. Činjenica je da ljudi uvijek žele bolje i bolje, ali trebamo sagledati osnovne stvari, da li smo živi i zdravi? A zatim nastaviti dalje, s osmijehom na licu.

Društvo posmatra osobe sa invaliditetom kroz njihove nemogućnosti, što je pogrešno. Bez obzira što su takve osobe ograničene, ne znači da one ne mogu postići mnogo toga. Osobe sa invaliditetom se mogu baviti umjetnošću, sportu, mnogim poslovima... Pogotovo u 21. vijeku kada tehnologija napreduje, te su mnoge stvari olakšane za invalide.

Nemojte razmišljati kako invalidi ne mogu ovo, ne mogu ono. Posmatrajte ih kroz stvari koje oni umiju, kao i o ovim bitnim lekcijama kojima se danas bavimo. Kao što kažu, samo je nebo granica!

Isto tako, olakšajte i pomozite osobama sa invaliditetom. Za početak kada, na primjer, šetate gradom i ugledate osobu u kolicima, nemojte se zagledati u nju, jer takva osoba samo želi biti prihvaćena od ljudi. Zato smo mi tu da im pomognemo. Nema potrebe za izdvajanjem, jer svi smo mi ljudi.

Invalidi su hrabre osobe koje mogu postići mnogo, ako im damo priliku!

Obrazovanje na našim prostorima. Dobro ili loše?

Obrazovanje je veoma bitan segment života. Jednim dijelom ono određuje  kakvi ćemo biti ljudi i definitivno utiče na naše živote. Donekle, ponašanje naših ljudi je odraz i našeg obrazovanja, stoga možemo uvidjeti kako se odvija školovanje na našim prostorima. Lično, smatram da je naš sistem obrazovanja užasan.

Razmišljajući o školovanju, kako u svojoj, tako i u drugim balkanskim školama, odnosu prosvjetnih radnika i učenika, uočila sam neke stvari koje bi se definitivno morale promijeniti.

Za početak, smatram da bi definitivno trebali ukinuti ocjenjivanje muzičkog, likovnog i fizičkog (u ovu kategoriju bih možda svrstala i vjeronauku). Apsolutno je nemoguće da svako dijete bude talentovano za sport, muziku, slikarstvo. Ovo su predmeti koji bi trebali služiti za razonodu, a ne da nekome kvare ili popravljaju prosjek. Većini učenika neće nikad trebati znanje o Mocartu ili da naslikaju čovjeka, urade kolut naprijed. Nisu sva djeca ista i nikad neće biti, razlikovaće se po različitim talentima, hobijima, ali zašto da ih onda svrstavamo u istu kategoriju?

Kad smo već kod tih predmeta, dodala bih još jednu stvar. Naime, djeca na našim prostorima imaju fizičko samo 2 puta sedmično, i u osnovnoj i u srednjoj. Smatram da je to premali broj časova, te da bi se trebalo uvesti više časova sedmično, a sve u cilju zdravlja i dobrog razvijanja djece, jer se djeca u 21. vijeku slabo bave sportskim ili drugim aktivnostima.

Sljedeća stvar za koju mislim da je loša i da se treba popraviti jeste odnos nastavnika i učenika. Mnogi nastavnici očekuju poštovanje učenika, no ne shvataju da ne mogu biti poštovani ako pritom i sami ne poštuju učenike. Očekuju mir na časovima i misle da će ju postići povišenim tonom ili kojekakvim "kaznama", a nisu svjesni da samo postižu odbojnost učenika. Smatraju da će "storogoćom" postići nešto, a nisu ni svjesni koliko je to nerazumno ponašanje!

Ako zaista želite biti poštovani, morate se vratiti desetine godina unazad te prisjetiti se školskih dana i kako je to biti u pubertetu. Umjesto što samo kritikujete djecu, pokušajte ih razumjeti i vjerujte mi, bićete poštovani!

Takođe, dodala bih više prakse, a manje učenja. Na primjer, totalno bih izbacila knjige iz likovnog, muzičkog, a ponajviše tehničkog. Zašto? Pa zato što je posve glupo učiti tehničko, a par puta godišnje nešto praviti. Tehničko bih takođe svrstala u predmete koji se ne ocjenjuju, jer bi to trebao biti opuštajući predmet koji nas uči nečemu korisnom. Nikada nam neće biti potrebna neka definicija, ali zato će nam trebati da nešto napravimo, da znamo osnovni alat... No, znam da od ovoga nema ništa, jer naše obrazovanje je bubačenje, bubačenje i samo bubačenje. Nažalost!

Sljedeća stvar koju bih popravila jeste pristup učenicima. Naravno da imamo slabe učenike kad nisu zainteresovani za nastavu. Međutim, dužnost nastavnika je da nastavu učine zanimljivijom. Nije poenta da izdiktirate djeci lekciju i odete sretno kućama. Poenta je da djecu nešto naučite, na zanimljiv i praktičan način. Nakon svega, za to ste i plaćeni!

Smatram i da se trebaju uvesti zanimljiva predavanja, sastanci na kojima će učenici imati pravo da iskažu svoje stavove, te da se podstiču na razmišljanje. No, kako da se to postigne kada su ljudi na ovim prostorima roboti kojima je naređeno da razmišljaju isto!

Postoji još mnogo, mnogo stvari koje bi se trebale razmatrati. Ovo je pisala i sama učenica, u ime svih učenika koji ne mogu da govore. Mijenjate tematiku kako bismo imali pametne i razvijene ljude!

Kako pravilno pristupati problemima?

Kroz život se susrećemo sa raznim nedaćama. Postupci donose sa sobom svoje posljedice koje ponekad ostavljaju veliki uticaj u našim životima. Nebitno bilo to zbog nepromjenljivih okolnosti ili nepromišljenih odluka, uvijek ćemo nailaziti na probleme. Međutim, ponekad svoje probleme bez razloga proširujemo, umjesto da im racionalno pristupimo.

Svaki čovjek ima svoje probleme, prepreke koje mu sudbina donosi. Te prepreke su tu da se savladaju i učine nas jačima, ali samo ako im pravilno pristupimo. U suprotnom ćemo naše probleme povečati i nećemo ništa postići.

1. Ne bježati od problema!

Kako bismo riješili neki problem, ne smijemo bježati od istog. Ponekad nismo dovoljno hrabri pristupiti određenim nevoljama, ali ako budemo sjedili skrštenih ruku jedino ćemo postići kontraefekat. Mnogi ljudi utjehu pronalaze u alkoholu, cigaretama... Međutim, takav način nije ispravan. Možda će alkohol omogućiti da zaborave na probleme na određeno vrijeme, ali oni neće otići. Kada se otrijezne, opet će se suočiti sa njima i jedino što postižu jeste da se vrte iz kruga u krug. Uostalom, jedino možemo naštetiti sebi i našem zdravlju.

2. Biti pozitivan!

Isto tako, ako mislimo negativno nećemo moći riješiti poteškoće. Moramo biti optimistični te pokušati naći rješenje. Ako mislimo loše, nikad nećemo ni pokušati pristupiti određenim nevoljama i tako samo sputavamo sebe.

3. Uvijek postoji rješenje!

Ovdje moram spomenuti jedan zanimljiv, poznati grčki mit. Naime, kada je frigijski kralj Gordije napravio kola, za njih je privezao čvor koji je bio veoma zapetljan. Smatralo se da onaj ko otpetlja čvor postaće gospodar Azije. Problem je riješio Aleksandar Veliki koji, kada je vidio da ne može ga otpetljati, jednostavno presjekao čvor mačem. Poenta je da ponekad veliki problemi imaju veoma jednostavno rješenje, ali nismo u stanju uvidjeti. Međutim, čak i kad je rješenje teško pronaći, ne znači da ne postoji. Svaka situacija ima rješenje.

4. Smirenost!

Zbog problema nas može obuzeti veliki bijes te kazati ili učiniti nepromišljene stvari. Nakon toga samo pogoršamo situaciju. Iskaljivanjem bijesa nikad nećemo riješiti nevolje. Određene okolnosti od nas zahtijevaju smirenost, jer panika, galama, ljutnja ne mogu poboljšati, već samo pogoršati situaciju u kojoj smo se našli. Nebitno koliko velika nedaća nas zatekla, razmišljajmo racionalno.

5. Sve je to normalno!

Možda na prvu ovo nema nikakvog smisla, ali znajte da je sve to normalno. Kada vas sustigne teškoća, nemojte odmah misliti: "Jao, zašto se baš ovo meni dešava?" Znajte da svi mi imamo probleme i da je svačiji život ispunjen istima, samo nekima više, nekima manje. Nemojte jaukati i čuditi se što vas sustižu problemi, jer je svačiji život takav. Uostalom, kakav bi to život bio kada nas ne bi stavljao u nevolje, iskušenja, loše dane? Da li bismo ikada išta naučili da ne činimo greške i nemamo nezgode?

Šta je sreća?

Šta je sreća? Sreću je teško opisati, ali možemo je osjetiti. Međutim, da li osjećamo samo kratki užitak ili iskrenu sreću? Koja je razlika? Šta je uzrok sreće i kako do nje doći? Šta za mene predstavlja sreća?

Teško je da o sreći govori mlada petnaestogodišnjakinja, ali znam neke stvari koje su sigurno tačne.

Prije svega, moramo shvatiti da novac NE predstavlja sreću. Istina je da novac može priuštiti privremeno uzbuđenje. Pomoću novca možete kupiti skupocjene sitnice ili, na primjer, priuštiti putovanje. Međutim, šta nam sve vrijedi ako nemamo s kim podijeliti? Putovanje nije isto, ako nemate  koga povesti. Šta nam vrijedi auto ako ga nemamo s kim provozati, a prijatelj se ne može kupiti. Živimo u svijetu gdje sve ima vrijednost, zato neka sreća ostane neprocjenjiva!

Ako želimo biti sretni, smatram da se trebamo riješiti priželjkivanja. Sasvim je u redu da imamo snove i ciljeve, jer kako bismo drugačije bili motivisani? Međutim, ljudi su skloni da uvijek žele više i više, te zbog toga nikad nisu zadovoljni. Takvi ljudi nemaju priliku uživati u sitnicama, a one su oličenje istinske sreće. Iskreno, i mene obraduje neki lijep poklon na primjer, ali svjesna sam da je to samo ushićenje, ne sreća.

Moju najveću sreću predstavlja porodica. Najradosnija sam kad sam sa porodicom. Pored njih, sreću predstavljaju i moji prijatelji. Osjećam se ispunjeno i kada pišem tekstove na blogu, čitam, pišem pjesme... Osjećam se veselo i kada crtam, pa čak i kada pjevam, mada ne znam (svjedok je moja baka za koju samo čekam da počne stavljati čepiće za uši).

No, poenta je da ako želite imati sretan život, radite stvari koje vas ispunjavaju, provodite vrijeme sa bliskim osobama. Zaboravite novac i materijalne stvari. Isto tako, shvatila sam da sreću ne treba čekati. Ljudi prave grešku jer cijeli život iščekuju sreću, a ona se kreira, stvara. Nemojte čekati da vam život pruži bolja vremena, već ih sami stvarajte. Nemojte zavisiti od sreće, već vladajte sa njom.

Reci mi!

Reci mi kako da volim
a da ne budem slomljena,
reci mi kako da vjerujem
a da ne budem ostavljena.

Reci mi kako da postojim
a da ne činim zlobna djela,
reci mi kako
jer to nikad ne bih htjela.

Reci mi kako da dišem
i govorim što mislim,
reci mi kako
a da o konac ne visim.

Reci mi kako da živim
pošteno jer srce mi želi,
ali nepravedan je svijet
i pošteno je put teži.