Osobe sa invaliditetom

Svima nama su poznate osobe sa invaliditetom i njihove nemogućnosti. Poznate su njihove teškoće i muke, no šta možemo naučiti od tih boraca? I kolike su zaista njihove nemogućnosti?

Nažalost, postoji mnogo ljudi koje je zadesila neka nesreća te su izgubili ili oštetili pojedine dijelove tijela. Njihovi životi su ugroženi, ali ne i trajno oštećeni. Postoje mnoge bitne lekcije koje možemo naučiti od osoba sa invaliditetom, a koje ću navesti u daljnjem tekstu.

Mislim da niko koga nije zadesila ta nesreća ne može razumjeti bol osobe kojoj fali neki dio tijela, koja je izgubila vid ili ne može hodati. Nikada ne možemo razumjeti nešto što nismo iskusili. Moramo shvatiti kako se invalidi hrabro bore kroz život i kako su oni najveći heroji, heroji koji bez obzira na sve nastavljaju dalje uzdignute glave.

To nas dovodi do sledeće lekcije, a to je ona o kojoj sam dosta govorila na blogu - kako trebamo biti zahvalni na onome što nam se pruža. Činjenica je da ljudi uvijek žele bolje i bolje, ali trebamo sagledati osnovne stvari, da li smo živi i zdravi? A zatim nastaviti dalje, s osmijehom na licu.

Društvo posmatra osobe sa invaliditetom kroz njihove nemogućnosti, što je pogrešno. Bez obzira što su takve osobe ograničene, ne znači da one ne mogu postići mnogo toga. Osobe sa invaliditetom se mogu baviti umjetnošću, sportu, mnogim poslovima... Pogotovo u 21. vijeku kada tehnologija napreduje, te su mnoge stvari olakšane za invalide.

Nemojte razmišljati kako invalidi ne mogu ovo, ne mogu ono. Posmatrajte ih kroz stvari koje oni umiju, kao i o ovim bitnim lekcijama kojima se danas bavimo. Kao što kažu, samo je nebo granica!

Isto tako, olakšajte i pomozite osobama sa invaliditetom. Za početak kada, na primjer, šetate gradom i ugledate osobu u kolicima, nemojte se zagledati u nju, jer takva osoba samo želi biti prihvaćena od ljudi. Zato smo mi tu da im pomognemo. Nema potrebe za izdvajanjem, jer svi smo mi ljudi.

Invalidi su hrabre osobe koje mogu postići mnogo, ako im damo priliku!

Obrazovanje na našim prostorima. Dobro ili loše?

Obrazovanje je veoma bitan segment života. Jednim dijelom ono određuje  kakvi ćemo biti ljudi i definitivno utiče na naše živote. Donekle, ponašanje naših ljudi je odraz i našeg obrazovanja, stoga možemo uvidjeti kako se odvija školovanje na našim prostorima. Lično, smatram da je naš sistem obrazovanja užasan.

Razmišljajući o školovanju, kako u svojoj, tako i u drugim balkanskim školama, odnosu prosvjetnih radnika i učenika, uočila sam neke stvari koje bi se definitivno morale promijeniti.

Za početak, smatram da bi definitivno trebali ukinuti ocjenjivanje muzičkog, likovnog i fizičkog (u ovu kategoriju bih možda svrstala i vjeronauku). Apsolutno je nemoguće da svako dijete bude talentovano za sport, muziku, slikarstvo. Ovo su predmeti koji bi trebali služiti za razonodu, a ne da nekome kvare ili popravljaju prosjek. Većini učenika neće nikad trebati znanje o Mocartu ili da naslikaju čovjeka, urade kolut naprijed. Nisu sva djeca ista i nikad neće biti, razlikovaće se po različitim talentima, hobijima, ali zašto da ih onda svrstavamo u istu kategoriju?

Kad smo već kod tih predmeta, dodala bih još jednu stvar. Naime, djeca na našim prostorima imaju fizičko samo 2 puta sedmično, i u osnovnoj i u srednjoj. Smatram da je to premali broj časova, te da bi se trebalo uvesti više časova sedmično, a sve u cilju zdravlja i dobrog razvijanja djece, jer se djeca u 21. vijeku slabo bave sportskim ili drugim aktivnostima.

Sljedeća stvar za koju mislim da je loša i da se treba popraviti jeste odnos nastavnika i učenika. Mnogi nastavnici očekuju poštovanje učenika, no ne shvataju da ne mogu biti poštovani ako pritom i sami ne poštuju učenike. Očekuju mir na časovima i misle da će ju postići povišenim tonom ili kojekakvim "kaznama", a nisu svjesni da samo postižu odbojnost učenika. Smatraju da će "storogoćom" postići nešto, a nisu ni svjesni koliko je to nerazumno ponašanje!

Ako zaista želite biti poštovani, morate se vratiti desetine godina unazad te prisjetiti se školskih dana i kako je to biti u pubertetu. Umjesto što samo kritikujete djecu, pokušajte ih razumjeti i vjerujte mi, bićete poštovani!

Takođe, dodala bih više prakse, a manje učenja. Na primjer, totalno bih izbacila knjige iz likovnog, muzičkog, a ponajviše tehničkog. Zašto? Pa zato što je posve glupo učiti tehničko, a par puta godišnje nešto praviti. Tehničko bih takođe svrstala u predmete koji se ne ocjenjuju, jer bi to trebao biti opuštajući predmet koji nas uči nečemu korisnom. Nikada nam neće biti potrebna neka definicija, ali zato će nam trebati da nešto napravimo, da znamo osnovni alat... No, znam da od ovoga nema ništa, jer naše obrazovanje je bubačenje, bubačenje i samo bubačenje. Nažalost!

Sljedeća stvar koju bih popravila jeste pristup učenicima. Naravno da imamo slabe učenike kad nisu zainteresovani za nastavu. Međutim, dužnost nastavnika je da nastavu učine zanimljivijom. Nije poenta da izdiktirate djeci lekciju i odete sretno kućama. Poenta je da djecu nešto naučite, na zanimljiv i praktičan način. Nakon svega, za to ste i plaćeni!

Smatram i da se trebaju uvesti zanimljiva predavanja, sastanci na kojima će učenici imati pravo da iskažu svoje stavove, te da se podstiču na razmišljanje. No, kako da se to postigne kada su ljudi na ovim prostorima roboti kojima je naređeno da razmišljaju isto!

Postoji još mnogo, mnogo stvari koje bi se trebale razmatrati. Ovo je pisala i sama učenica, u ime svih učenika koji ne mogu da govore. Mijenjate tematiku kako bismo imali pametne i razvijene ljude!

Kako pravilno pristupati problemima?

Kroz život se susrećemo sa raznim nedaćama. Postupci donose sa sobom svoje posljedice koje ponekad ostavljaju veliki uticaj u našim životima. Nebitno bilo to zbog nepromjenljivih okolnosti ili nepromišljenih odluka, uvijek ćemo nailaziti na probleme. Međutim, ponekad svoje probleme bez razloga proširujemo, umjesto da im racionalno pristupimo.

Svaki čovjek ima svoje probleme, prepreke koje mu sudbina donosi. Te prepreke su tu da se savladaju i učine nas jačima, ali samo ako im pravilno pristupimo. U suprotnom ćemo naše probleme povečati i nećemo ništa postići.

1. Ne bježati od problema!

Kako bismo riješili neki problem, ne smijemo bježati od istog. Ponekad nismo dovoljno hrabri pristupiti određenim nevoljama, ali ako budemo sjedili skrštenih ruku jedino ćemo postići kontraefekat. Mnogi ljudi utjehu pronalaze u alkoholu, cigaretama... Međutim, takav način nije ispravan. Možda će alkohol omogućiti da zaborave na probleme na određeno vrijeme, ali oni neće otići. Kada se otrijezne, opet će se suočiti sa njima i jedino što postižu jeste da se vrte iz kruga u krug. Uostalom, jedino možemo naštetiti sebi i našem zdravlju.

2. Biti pozitivan!

Isto tako, ako mislimo negativno nećemo moći riješiti poteškoće. Moramo biti optimistični te pokušati naći rješenje. Ako mislimo loše, nikad nećemo ni pokušati pristupiti određenim nevoljama i tako samo sputavamo sebe.

3. Uvijek postoji rješenje!

Ovdje moram spomenuti jedan zanimljiv, poznati grčki mit. Naime, kada je frigijski kralj Gordije napravio kola, za njih je privezao čvor koji je bio veoma zapetljan. Smatralo se da onaj ko otpetlja čvor postaće gospodar Azije. Problem je riješio Aleksandar Veliki koji, kada je vidio da ne može ga otpetljati, jednostavno presjekao čvor mačem. Poenta je da ponekad veliki problemi imaju veoma jednostavno rješenje, ali nismo u stanju uvidjeti. Međutim, čak i kad je rješenje teško pronaći, ne znači da ne postoji. Svaka situacija ima rješenje.

4. Smirenost!

Zbog problema nas može obuzeti veliki bijes te kazati ili učiniti nepromišljene stvari. Nakon toga samo pogoršamo situaciju. Iskaljivanjem bijesa nikad nećemo riješiti nevolje. Određene okolnosti od nas zahtijevaju smirenost, jer panika, galama, ljutnja ne mogu poboljšati, već samo pogoršati situaciju u kojoj smo se našli. Nebitno koliko velika nedaća nas zatekla, razmišljajmo racionalno.

5. Sve je to normalno!

Možda na prvu ovo nema nikakvog smisla, ali znajte da je sve to normalno. Kada vas sustigne teškoća, nemojte odmah misliti: "Jao, zašto se baš ovo meni dešava?" Znajte da svi mi imamo probleme i da je svačiji život ispunjen istima, samo nekima više, nekima manje. Nemojte jaukati i čuditi se što vas sustižu problemi, jer je svačiji život takav. Uostalom, kakav bi to život bio kada nas ne bi stavljao u nevolje, iskušenja, loše dane? Da li bismo ikada išta naučili da ne činimo greške i nemamo nezgode?

Šta je sreća?

Šta je sreća? Sreću je teško opisati, ali možemo je osjetiti. Međutim, da li osjećamo samo kratki užitak ili iskrenu sreću? Koja je razlika? Šta je uzrok sreće i kako do nje doći? Šta za mene predstavlja sreća?

Teško je da o sreći govori mlada petnaestogodišnjakinja, ali znam neke stvari koje su sigurno tačne.

Prije svega, moramo shvatiti da novac NE predstavlja sreću. Istina je da novac može priuštiti privremeno uzbuđenje. Pomoću novca možete kupiti skupocjene sitnice ili, na primjer, priuštiti putovanje. Međutim, šta nam sve vrijedi ako nemamo s kim podijeliti? Putovanje nije isto, ako nemate  koga povesti. Šta nam vrijedi auto ako ga nemamo s kim provozati, a prijatelj se ne može kupiti. Živimo u svijetu gdje sve ima vrijednost, zato neka sreća ostane neprocjenjiva!

Ako želimo biti sretni, smatram da se trebamo riješiti priželjkivanja. Sasvim je u redu da imamo snove i ciljeve, jer kako bismo drugačije bili motivisani? Međutim, ljudi su skloni da uvijek žele više i više, te zbog toga nikad nisu zadovoljni. Takvi ljudi nemaju priliku uživati u sitnicama, a one su oličenje istinske sreće. Iskreno, i mene obraduje neki lijep poklon na primjer, ali svjesna sam da je to samo ushićenje, ne sreća.

Moju najveću sreću predstavlja porodica. Najradosnija sam kad sam sa porodicom. Pored njih, sreću predstavljaju i moji prijatelji. Osjećam se ispunjeno i kada pišem tekstove na blogu, čitam, pišem pjesme... Osjećam se veselo i kada crtam, pa čak i kada pjevam, mada ne znam (svjedok je moja baka za koju samo čekam da počne stavljati čepiće za uši).

No, poenta je da ako želite imati sretan život, radite stvari koje vas ispunjavaju, provodite vrijeme sa bliskim osobama. Zaboravite novac i materijalne stvari. Isto tako, shvatila sam da sreću ne treba čekati. Ljudi prave grešku jer cijeli život iščekuju sreću, a ona se kreira, stvara. Nemojte čekati da vam život pruži bolja vremena, već ih sami stvarajte. Nemojte zavisiti od sreće, već vladajte sa njom.

Reci mi!

Reci mi kako da volim
a da ne budem slomljena,
reci mi kako da vjerujem
a da ne budem ostavljena.

Reci mi kako da postojim
a da ne činim zlobna djela,
reci mi kako
jer to nikad ne bih htjela.

Reci mi kako da dišem
i govorim što mislim,
reci mi kako
a da o konac ne visim.

Reci mi kako da živim
pošteno jer srce mi želi,
ali nepravedan je svijet
i pošteno je put teži.

15 stvari koje sam naučila za 15 godina!

Još nekoliko sati me dijeli do rođendana, te sam osjetila neku čudnu potrebu da pišem. Sutra punim 15 godina i dugo sam razmišljala. Sutrašnji dan ne predstavlja veliku i značajnu promjenu u životu, ali sam ipak razmišljala o značajnim trenucima koje su se zadesile proteklih godina. Razmišljala sam i o stvarima, nepisanim pravilima koje sam naučila.

- 2015 -

15 stvari koje sam naučila za 15 godina:

1. Naučila sam da su volja, upornost i strpljenje sve što je potrebno kako bi se stiglo do određenog cilja.

2. Naučila sam da ne treba čekati sutra, dane ili godine za sreću. Prava sreća je u trenutku.

3. Naučila sam da je znanje najbolje oružje i štit.

4. Naučila sam da ako smo loše trebamo razgovarati sa nekim, a ne gurati u sebe.

5. Naučila sam da je potrebno širiti horizonte kako bi se moglo pravilno pristupati različitim segmentima života.

6. Naučila sam da treba imati svoje "ja" i čvrsto stajati iza istoga.

7. Naučila sam da treba voljeti, ali na pravilan način.

8. Naučila sam da ako poštuješ druge bićeš poštovan.

9. Naučila sam da čak i kad je teško ne smijemo posustati, jer samo uporni uspijevaju.

10. Naučila sam da koliko god posvećivao pažnju drugima, bitno je odvojiti i za sebe i svoje potrebe.

11. Naučila sam da smo svi mi lijepi, samo ponekad malo slijepi.

12. Naučila sam da budem zahvalna na onome što mi se pruža.

13. Naučila sam da koliko god odrasteš zadržiš malo djetinjstva u sebi, jer u suprotnom nikada nećeš vidjeti prave vrijednosti života.

14. Naučila sam da me sitnice čine sretnom.

15. Učim da živim. Ganjam ciljeve. Gradim svoje ime. Radim šta god volim i ne dozvolim da mi život prođe uzalud.

Ovo su same neke od stvari koje sam naučila i koje ću tek naučiti. Nadam se da će ovaj tekst i vama biti koristan!

Mladi mijenjaju svijet!

Ma koliki uticaj ostavljali stariji ljudi, svijet će se uvijek zasnivati na mladima. Mladalački um i snaga jedini mogu pokretati svijet i izvući iz njega ono najbolje. Međutim, da li današnje generacije mogu postići nešto veliko ili ipak ne? I kakve promjene mogu donijeti?

Odrasli često govore da današnja omladina nije sposobna, te da od nas nema koristi. Svjesni smo činjenice da djeca prebrzo odrastaju i nedovoljno sazrijevaju. Pruženo nam je da brže razvijamo uz prisustvo tehnologije, ali slabo ko razvoj koristi u korisne svrhe.

Nazivaju nas debilnim generacijama, ali ko je napravio od nas debile, ako ne odrasli? Ljudi gube povjerenje u omladinu, a upravo povjerenje nam je potrebno. Obostrano.

Istina, u današnje vrijeme mladi su drugačiji.  U odnosu na naše roditelje i njihove roditelje i roditelje njihovih roditelja jesmo drugačiji. Baš kao što je svaka genaracija drugačija od predhodnih. To je prirodni zakon i ne bi bilo napretka da nema tih različitosti.

Kakvi god mi bili, debili ili ne, na nama ostaje svijet. To niko ne može promijeniti. Bilo bi logično da nam stariji pomognu u kreiranju naše budućnosti. Kao što su i njima pomagali kada su bili mladi.

Nismo mi retardirani i možemo mnogo. Po usvajanju tehnologije najbolje se to vidi. Ovo je doba informatičke revolucije kakva će ljude sigurno odvesti u svemir. Nešto o čemu su ranije generacije samo maštale. 

Svako ko čita ovo, ima moć da promijeni stvari. Možda se to ne čini tako, ali jednom sam pročitala rečenicu: "Mali ljudi, koji na malim mjestima čine mala djela, mogu napraviti veliku promjenu". 

Zato, ne mora to biti ništa veliko, ali mala gesta, malo dobro djelo je dovoljno da se svijet mijenja na bolje. A zajedno udruženi ne postoje stvari koje ne možemo. Udruženi generacijski.

Pišući ovaj blog, trudim se napraviti promjene. Možda one nisu velike, ali od nečega krećem i pratim zacrtani put. Baš kao i drugi mladi.

I zato odrasli, nemojte gubiti nadu u nas. Imamo svojih mana, ali mi smo mladi ljudi koji stasaju. Kao što ste i vi nekada. Pomozite nam da mijenjamo svijet kako se to ponavlja kroz ljudsku istoriju. Onako kako su i vama nekad pomagali.

Nisu naši roditelji, pa ni njihovi roditelji, stvorili svijet. Naslijedili su ono šta je hiljadama godina stvarano i nastavili tamo gdje su prethodnici stali. Uz njihovu pomoć. Neka me demantuju ako nije tako.

Zato apelujem na starije da se manje bave kritikama mladih. Dužni su nam pomoći u stvaranju naše budućnosti upravo onoliko koliko su i njima nekad pomagali. Tako je čovječanstvo do današnjice. Tako funkcioniše svijet.