Dokaži se prvo sebi

Navikli su čitaoci na moja razmatranja o društvu, ljudima, pa i o životu u posljednjih godinu dana. Pisala sam o mnogim temama koje nas se svakodnevno dotiču, no danas sam ovdje sa nečim veoma bitnim i, usudila bih se reći, zanimljivim.

Prije svega moram priznati kako me nije bilo dosta dugo, a razlog tome jeste što sam otvorila dosta novih pitanja na koja još uvijek pronalazim odgovore te ne želim da moji tekstovi budu bez zaključka. Tema kojom ću se danas baviti objašnjava kako su ljudi primorani na stalno dokazivanje te potrebu koja se nesvjesno javlja za istim.

Shvatila sam da se ljudi, htjeli ili ne htjeli, moraju svakodnevno kroz život dokazivati, a sve polazi od malih nogu. Počevši od škole, djeca moraju da dokažu kako je njihovo znanje vrijedno određene ocjene. Kao odrasli ljudi moraju dokazati svom poslodavcu da su vrijedni plate koju dobijaju. Opet, i ti poslodavci moraju dokazati kako su vrijedni posla koji vode. Pjevač mora opravdati svoju publiku, glumac mora opravdati ulogu za koju je plaćen, fudbaler mora opravdati svoj tim. Dolazimo do zaključka kako svaki čovjek mora opravdati svoje mjesto.

Nisam mogla a da se ne zapitam kakav bi život bio bez primoravanja na svakodnevno opravdavanje svojih uloga. Sigurno da bi bio lakši, opušteniji, možda čak i sretniji. No, isto tako se ne bismo trudili i napredovali jer rijetko ko bi se mučio i trudio oko nečega ako nema potrebe za istim. 

Uporno dokazivanje ima svojih loših strana. Posljedica toga je da mnogi ljudi nesvjesno imaju potrebu da se pravdaju i za najmanje sitnicu. Ova tema se veoma lako može povezati i sa komplimentima. Oni, koliko god imali pozitivan uticaj davajući nam motivaciju za napredak, imaju i negativan jer stvaraju pritisak da ih opravdamo i zadovoljimo.

U svemu ovome, ljudi gube suštinu danađnjeg teksta. Tokom života smo primorani da se stalno dokazujemo a zaboravljamo da je ponekad najbitnije dokazati se prvo sebi. Ako udovoljimo svojim ličnostima ne trebamo se mnogo brinuti oko drugih. Važno je imati na umu i da nije svaka ocjena mjerilo znanja, niti je svaki poslodavac isti, nekome se moramo dokazati više a nekome manje.

Sve što radite, radite isključivo svojevoljno i dokažite sebi ko ste i šta možete, jer ako se uvijek budete trudili opravdati drugima nikada nećete biti zadovoljni. 

Djeca 21. vijeka

Životi djece su se sveli na tehnologiju. Djeca više ne izlaze napolje da se igraju do sumraka, već ostaju kod kuće družeći se sa telefonima. Današnja djeca su nekulturna, nevaspitana i nemaju manira. Današnja djeca su nemarna, nezahvalna i nesnalažljiva u životu. Lijeni su i ne mare za školu. A možda i ne?

U aplikaciji Instagram sam naišla na dosta profila gdje ljudi objavljivaju blamirajuće slike i videe djece, dok drugi ostavljaju komentare u kojima ih nazivaju debilima, retardima te govore kako im treba zabraniti internet i dobro ih istući. To me je navelo da se zapitam kako se ponašaju djeca dvadeset i prvog vijeka i u kakve ljude će sutra izrasti. Mogla bih i ja ovdje da pišem kako imamo generacije debila, ali neću to raditi. Umjesto toga, sagledajmo drugu stranu.

Ljudi kažu da tehnologija loše utiče na djecu i da im treba zabraniti istu. Naravno da internet ne može biti kriv zbog današnje djece, jer internet, tehnologija ne mogu nas prisiliti da ih koristimo. Kao što sam pisala u ranijim objavama, mi odlučujemo da li ćemo koristiti tehnologiju u korisne ili loše svrhe. Pa ko je onda kriv? Da li su djeca kriva zbog svog ponašanja? Naravno da nisu.

Djeca su mala što znači da ne znaju šta je dobro, a šta loše. Oni nisu svjesni šta i kako utiče na njih. Nisu svjesni jutjuberovih manipulacija, niti loših strana rijaliti emisija. Na internetu je skoro sve dostupno, a oni su mali da bi znali razlikovati dobro od lošeg. Zašto onda uporno govorimo da su djeca debili. Šta je sa svim tim ljudima koji prave budale od sebe? Šta je sa roditeljima? No, kako da očekujemo da nam djeca budu kulturna, kada roditelji gledaju isto to i još mnogo gore stvari?

Djeca provode previše vremena sa telefonom, kažu. Međutim, da ste vi dijete i da vam dozvole da koristite telefon, da li biste vi provodili vrijeme na raznim društvenim mrežama ili išli napolje da se valjate po pijesku? Djeca ne privređuju, stoga ni ne mogu sebi priuštiti telefone. Međutim, roditelji koji ne posvećuju dovoljno pažnje najlakše im je dati djetetu telefon, a onda se kasnije žaliti što je provelo djetinjstvo u kući.

Osvrnimo se na još nešto. Da ste vi u drugom razredu imali dostupan internet, zašto mislite da ne biste postavljali svakakve slike ili videe na društvene mreže? Djeca poslušaju neku pjesmu, nesvjesno riječi i spota iste. Oni ne znaju da li je u redu to što su u spotovima polugoli, niti znaju da li su riječi te pjesme prikladne za njihove godine. Oni se, na primjer, snime kako pjevaju tu pjesmu jer je popularna, a onda pomenuti profili to kače, dok se ljudi ismijavaju.

Moram spomenuti i kako su mi najsmješniji ljudi oni koji govore da motka sve rješava i da djecu treba tući dok se ne opamete. Ja sam sigurna da su takve osobe u djetinjstvu voljeli batine i nisu se nimalo ljutili na roditelje kada ih prebiju kaišem. Ne, takve osobe se nisu nimalo žalile, već su znale da je sve to za njihovo dobro. S obzirom da je u državama sa naših prostora bilo i ostalo normalno da se djeca tuku, možemo li kao normalni ljudi jednom već da rasčistimo da NASILJE NIJE DOBRO. Takvi roditelji ne tuku svoju djecu za njihovo dobro, kako bi se naučili disciplini i kako bi bili vaspitani, već liječe svoje frustracije na dijeci. Djeca će se uspješno odgojiti mirnim razgovorom, a ne motkama i kaiševima.

Djeca dvadeset prvog vijeka nisu debili! Debili su svi oni koji zatupljuju društvo, a i oni koji podržavaju takve. Djeca se nisu rodila pametna i nisu svjesni svojih postupaka. Umjesto što djeci od rođenja u ruke pružate telefone, naučite ih da se igraju, da razvijaju maštu i da provode vrijeme družeći se sa drugom djecom. Za tehnologiju će biti vremena. 

Biti dobar nije loše

U posljednje vrijeme često čujem ljude kako govore „Najbolje biti bezosjećajan!“, „Biti dobar je glupo!“, „Najbolje biti loš!“... Mladi, stariji, svi govore kako je najbolje biti loša osoba, jer takvi najbolje prolaze. Jer samo takvi mogu uspjeti. Ljudi žele biti bez emocija, što je sasvim suludo i neprihvatljivo.

Svakodnevno se dešavaju razne tragedije, nepravde, nesreće... Okruženi takvim situacijama, ljudi postaju pesimistični. Često slušam kako ljudi kažu da u ovom nepravednom svijetu, najbolje je biti bezosjećajan. No, šta to zaista znači? Većina smatra da ako budu hladnokrvni, neće više biti u stanju da osjećaju bol i tugu. Međutim, bezosjećajan znači ne osjećati nikakvu emociju, što uključuje i sreću. Ako pak trudimo se živjeti bez svih ovih osjećaja, postajemo ništa drugo do roboti. Emocije, biti svjestan i osjećati su ono što čini čovjeka i zato se ne trebamo truditi biti obični roboti.

Nemati emocije takođe znači nemati osjećaje ni za druge. Da ne biste trebali mariti za svoje voljene i najbliže, pa čak ni mariti za sebe, što je opet nemoguće i dokaz zašto se osjećaji ne mogu tek samo tako "isključiti".

Takođe, ljudi sve više razmišljaju kako je biti dobar besmisleno jer se dobrota samo iskorištava. Tu sam da to osporim. Razmislimo logički, biti loša osoba opet predstavlja život bez emocija. Biti loša osoba znači da ste u stanju da ubijate, kradete, manipulišete, lažete... a svjesni smo da nije tako. Biti loš predstavlja život u kojem mislite samo na sebe, život gdje uvijek brinete smijete li se prošetati običnom ulicom i život gdje ne možete noću normalno ni spavati. Za dobra osobu ipak garantujem da nikada neće biti usamljena niti će morati strepiti. Dobra osoba ima ono što se najviše cijeni, čistu savjest.

Svijet nije loš, ma koliko se ponekad čini. Zemlja nije mjesto gdje žive jedino zli ljudi, niti mjesto gdje se samo povrjeđuje. U životu vam sve zavisi kako ćete posmatrati, kojim očima ćete gledati. Kao što je jedna važna osoba rekla: „Osoba koja želi vidjeti dobro i u najgorem čovjeku će pronaći nešto dobro, dok osoba koja želi vidjeti loše i u najboljem će pronaći loše“. Sve je do vas.

Osjećati tugu, bol, ljutnju nije uopšte loše. I ti osjećaji su segmenti života. Zato, ako se osjećate loše, ne trebate se truditi biti bezocjećajni ili loši jer „oni najbolje prolaze“. Trebate prihvatiti te emocije zato što je nelogično misliti suprotno. Nema sreće bez tuge, niti tuge bez sreće.

Zašto je čitanje važno?

Knjige imaju veliku vrijednost, ali je ljudi nisu svjesni. Čitanje nas uči mnogim stvarima, a da ponekad nismo ni svjesni. Mnogi ljudi ne cijene knjige onako kako bi trebali, niti vide njihovu posebnost. Dok se čitanost nekad smatrala vrlinom, danas se smatra "nepopularnim" hobijem, hobijem koji se ismijava. Stvorene su mnoge predrasude o knjigama kako su one dosadne, zamorne ili čisto gubljenje vremena i, umjesto da upoznamo ljepote knjiga, osuđujemo i bez čitanja.

Mnogi koji me poznaju znaju da volim dosta da čitam. Još dok sam bila mala voljela sam uzeti po neku dječiju knjigu i pročitati, a danas ljubav koja se stvorila prema knjigama sve više jača. Ne postoji neki određeni žanr koji volim čitati, već slobodno sebi uzimam za pravo da isprobam što više žanrova, pisaca... Čitajući mnoge knjige, još nisam pročitala nijednu koja me nije nečemu naučila, a to je ono što najviše cijenim kod čitanja.

Ono osnovno što su me mnoge knjige naučile su da ispravno razmišljam. Naučile su me da svaku situaciju sagledam realno, onakvom kakva ona i jeste. Da ne posmatram iz svog nekog određenog ugla već da analiziram svako djelo i da imam razumijevanja. Uvijek sam bila poprilično mirna osoba, ali, nesvjesno, čitanjem sam naučila da budem staložena u raznim situacijama. Mnoge stvari koje sam naučila su zapravo nesvjesno ušle u mene i oni koji misle da knjige zahtijevaju samo učenje i učenje, varaju se.

Kroz knjige se takođe i usavršavamo. Upoznajemo se sa mnogim greškama i učimo kako ispravno postupati. Kroz čitanje radimo na sebi i postajemo bolji ljudi. Usavršavamo sebe što je smisao svakog čovjeka. Ono što je takođe dosta važno jeste da knjige podstiču maštu i kreativnost. Možda se čini pomalo bezazlenim i nebitnim, ali mašta je bitan dio svakog ljudskog bića i ne treba je potiskivati.

Još jedna stvar oko koje mi je čitanje posebno pomoglo, a oko koje može pomoći i drugima, jeste pisanje. Mnogi ljudi hvale moje pisanje i izražavanje, a vjerujem da ne bih to postigla da nisam čitala. Knjige su proširile moj vokabular, naučile me da se igram sa riječima i nastaviću sa aktivnim pisanjem i čitanjem, te vjerujem da će moje pisanje u budućnosti dolaziti i do većeg izražaja.

Čudno je kada vidimo koliko ljudi, a pogotovo omladina na kojoj opstaje budućnost, osuđuje čitanje. U moru takvih, knjige gube svoj značaj. Naravno da postoje osobe koje jednostavno ne vole čitanje ili im ono ne drži pažnju i koncentraciju. To je sasvim u redu, ali broj takvih je sve veći i ljudi ismijavaju čitanje i bez čitanja ijedne pročitane knjige. Oni koji vole da čitaju se ismijavaju što je pogrešno. Uostalom, knjige nas čine boljim kao društvo, a to je svakako bitno.

Isto tako ono što je pogrešno su lektire. Mnogi u prosveti smatraju da na taj način postižu da mladi sve više čitaju, ali nije tako. Kroz lektire se samo prisiljavaju da čitaju, što još više smanjuje želju za čitanjem i postiže se suprotan efekat. Najgore je osnovcima koji imaju lektire skoro svaki mjesec i čak i oni koji vole da čitaju ne mogu stići. Zbog toga bi najbolje bilo ukinuti lektire ili smanjiti broj istih.

Za kraj, poruka ovog teksta je da su knjige dragocjene, a gube svoju vrijednost u nizu predrasuda. Ako želite da čitate, čitajte, ako ne, probajte. Za svako biće postoji određena knjiga koja bi se njemu svidjela.

Povjerenje je važno!

Svi imamo osobu ili osobe u koje imamo povjerenje. To su osobe kojima zaista vjerujemo, a čije smo povjerenje gradili dugo. Osobe kojima možemo povjeriti svaku tajnu bez straha od razotkrivanja iste. Osobe koje volimo i cijenimo. No, bez obzira koliko to povjerenje traje dugo i najmanja laž je dovoljna da ga razori.

Povjerenje je stub nekog odnosa. Ono je važnije i od ljubavi, poštovanja. Ako vjerujete nekoj osobi, ne morate se pretjerano brinuti da li će se vaš odnos narušiti, jer ako je povjerenje čvrsto i odnos je stabilan. Međutim, laži se dešavaju i ne postoji osoba koja nikada nije ispustila laž iz svojih usta, a ponekad je dovoljna i najmanja laž da određena veza pukne.

Nepovjerenje se često javlja izmeđa djeteta i roditelja, kada dijete stupa u pubertet i njegovo se ponašanje mijenja, a ako roditelj ne može razumjeti određene promjene, dijete će vrlo lako početi da izmišlja određene razloge, laže gdje se nalazi... Nepovjerenje se takođe često javlja između supružnika, kada jedan supružnik postaje previše ljubomoran. No, interesantno je kako su ova dva odnosa upravo ona gdje treba biti najviše povjerenja.

Nepovjerenje se može javiti u svakom odnosu, prijateljskom, sestrinskom, bratskom... Ljudi su svjesni da laž nije dobra, ali ipak im je lakše slagati u nadi da se neće otkriti. A onda, istina nađe svoj put i zapitate se da li zaista možete vjerovati određenoj osobi.

Ponekad je istina teška, a laž sa druge strane se čini veoma jednostavna i ubjedljiva, pa je ljudi zbog toga često biraju. Ponekad je teško reći istinu jer ne želite povrijediti osobu do koje vam je stalo, no ako kažete istinu, vjerovatno će druga osoba biti razočarana i ljuta, no velike su šanse da će vam i oprostiti.

S druge strane, ako se odlučite za laž, morate biti svjesni da se istina kad-tad otkrije, jer "u laži su kratke noge". Pored toga što će ostati razočarenje, povjerenje će biti izgubljeno i velike su šanse da će odnos biti trajno oštećen.

Ono što je interesantno kod povjerenja jeste kako se ono može graditi i godinama, a dovoljna je samo jedna malena laž da uništi godinama sticani odnos. Ljudi znaju mane laganja, ali i dalje ih uporno koriste, stoga je bitno shvatiti da laganje nikad nije opcija. Nemojte lagati svoje najmilije ako želite stabilan odnos sa njima.

Sretan 8. mart!

8. mart je već međunarodni praznik koji se proslavlja kao Dan žena. Na današnji dan, ženama se poklanja pažnja kroz, najčešće cvijeće, ali i čestitke, čokolade... No, zašto se ženama odaje počast i zašto žene imaju svoj određeni dan?

Žene su veoma bitne, prvenstveno zato što one poklanjaju život i produžuju ljudsku rasu. Žene imaju tu posebnu ulogu i čast da na svijet donesu malo, živo biće. No, pored toga, žene mogu postići još mnogo drugih stvari. Žene mogu biti pravi borci, stvaraoci, umjetnici... Pisci poput Agate Kristi, Džejn Ostin, do prvog ženskog pilota Amelie Earhart, zatim neustrašiva Džunko Tabej, prva žena koja se popela na Mont Everest, pa i najmlađe poput Ane Frank su dokaz ženske neustrašivosti, odlučnosti i ponosa.

No, žene su kroz istoriju bile dosta ugnjetavane. Žene nisu imali pravo na školovanje, već se smatralo da oni prvenstveno trebaju raditi oko kućnih poslova. Žene nisu mogle birati svog supružnika i većina su se udavale mlade. Žene se nisu smjele miješati u politiku i stoga nisu imale pravo glasa. No, mnoge žene su dokazale da i one mogu biti školovane, a i dalje se brinuti o svojoj porodici.

Tokom svjetskih ratova, kada su muškarci bili na bojištu, žene su preuzimale razne muške poslove, radove u fabrikama i tako su dokazale da su i one spremne za neke veće stvari.

Zato nije ni čudo da žene zaslužuju svoj dan. 8. mart posvećujem svim majkama, bakama, tetkama, suprugama, sestrama... Posvećujem svim odlučnim ženama koje znaju svoje dostojanstvo i imaju svoj ponos!

Šta predstavlja život?

Život. Riječ koju svakodnevno upotrebljavamo, ali niko nije otkrio njegovo pravo značenje. Ovu riječ koristimo kao da u potpunosti znamo o čemu ona govori, ali ipak niko nije otkrio pravo značenje? Šta je to život i čemu nam on služi?

Istina je da ni ja neću govoriti o definiciji života. Nisam tačno sigurna ni da li ona postoji. Život se može opisati na hiljadu načina, ali opet teško je opisati ga kroz barem jednu rečenicu. No, ono o čemu možemo razgovarati jeste sastav života, njegova svrha i načinima življenja.

Nekome život predstavljaju minute, a nekome duge godine. Nekome je život olakšan po brojnim pitanjima, a neki mukotrpno preživljavaju. Ono što je sigurno jeste da se životi razlikuju po mnogim segmentima i možda je upravo zbog te različitosti teško odrediti njihovo pravo značenje.

Međutim, životi su ponekad dosta slični, ali opet tako različiti. Život prosječnog čovjeka jeste da se rodi, odrasta, pronađe sebi posao, stekne porodicu, ostari i umre. No, životi se razlikuju po naravi ljudi ili različitog odabira življenja.

Neki ljudi biraju da dug život provedu posvećeni poslu, neki se posvećuju porodici, dok neki vjeri, a većina bira od svega po malo. Ali, greška koju mnogi čine jeste da dopuštaju da život upravlja sa njima, dok bi trebalo da je obrnuto. Istina je da postoje mnogi faktori u životu na koje mi kao ljudi ne možemo uticati.

Mi ne možemo odrediti kada ćemo se roditi, niti u kakvoj sredini ćemo odrastati, ili da li ćemo se roditi bogati ili siromašni, sa porodicom ili bez, ali ne trebamo dopustiti da nas takve činjenice određuju, jer mi smo stvaraoci naših života. Bez obzira na faktore koje ne možemo promijeniti, sve i kad bi htjeli, ne trebamo dopustiti da nas ti isti faktori određuju i ograničavaju.

Takođe, veliko pitanje je šta je svrha života i kada možemo reći da smo zaista življeli? Mnogi će imati drugačiji odgovor na ovo pitanje, u odnosu na njihova razmišljanja. Neki će smatrati da življenje predstavlja zabavljanje, neki će življenje vidjeti kao posvetu nauci, dok će neki na primjer življenje smatrati putovanjima.

Svi ovi odgovori variraju od osobe do osobe, a za mene življenje, kao i sam život, predstavlja ostvarenje. Smatram da osoba može reći da je življela onda kada ostvari nešto ili postigne određeni cilj. Ne mora to biti ništa veliko, ali ostaviti i najmanji trag na ovoj zemlji ili u nečijem životu predstavlja ostvarenje. Da jednog dana možete reći:"Učinio/la sam to", da vam život ne prođe suvoparno, već da ste svjesni svog postojanja i svog značaja.

I want!

I want


In this world I want
to try so many things,
visit so many places
and challenge with my fears.

I want to be happy,
I want to be sad,
I want to be strong,
and I want to be mad.

I want to feel good,
I want to see bad,
I want to be fearless,
to color a sky with red.

I want to see world,
not to stay in row,
people are endless,
I know, I know.

I want to feel more and more
'cause that's what life is for.



Po prvi put sam probala napisati pjesmu na engleskom i mogu reći da nije loše ispalo, kako sam očekivala, te sam odlučila podijeliti je sa vama. Htjela sam napisati prevod na srpski jezik, ali uništilo bi pjesmu zbog rime. Odlučila sam da svoje "umijeće" ne ograničavam samo jednim jezikom, a uskoro se družimo sa novim tekstom nakon dužeg vremena. Ako ima gramatičkih grešaka, ne zamjerite s obzirom da engleski učim samo u školi, trudila sam se da bude bez grešaka.

Smrt?

Šta predstavlja smrt? Zašto se pri samoj pomisli ježimo? Šta se dešava poslije smrti i zašto je smrt tako okrutna? To su neka od pitanja na koja ćemo odgovoriti.

Smrt je normalna pojava u životu, ali je ljudi ipak teško prihvataju. Nije ni čudo jer smrt je razdvojila mnoge živote, oduzela voljene osobe ili prerano pokucala na vrata. Smrt svi znamo, ali niko od nas nije upoznat sa njom.

Kada bih morala objasniti smrt, rekla bih da je ona kraj. Vjerujem da sve ima svoj kraj, svoju smrt. Svaki čovjek, svaki predmet, svako biće, pa čak i ova naša planeta. Sve je počelo i sve će se završiti.

Veoma je zanimljivo pitanje šta se dešava poslije smrti, jer makar se i našao odgovor, ne možemo dokazati. Da li odlazimo u raj/pakao? Ili prelazimo u novi život? Možda se čak ništa i ne dogodi, već naše tijelo samo truli u zemlji kao dokaz da smo i mi nekad postojali. Iskreno, nisam sigurna u šta da sumnjam, no volim misliti kako postoji nešto poslije, jer u suprotnom koja je poenta života ako živimo i tek samo tako umremo, a pritom ne odgovaramo za svoje postupke.

Smrt je jedan od najvećih strahova, jer šta god ljudi uspjeli spriječiti, ne mogu smrt. Smatram da se ljudi boje smrti ne samo zbog njene pojave, već i zbog njene iznenadnosti. To što ljudi ne mogu znati datum svoga kraja. Ljudi su bića koja vole znati sve unaprijed, te tako izbjeći neprijatna iznenađenja, a spoznaja da mogu umrijeti za 30 minuta ili 30 godina ih plaši. Neizvjesnost u koju smrt stavlja je za ljude strašna.

Međutim, koliko god smrt bila surova, ne trebamo živjeti u strahu. Možda zvuči čudno, ali trebamo živjeti u momentu i koristiti ono što nam se pruža sada. Jednom sam pročitala da pri rađanju, kada smo bili bebe, plakali smo zbog straha od nečeg novog, a ipak smo došli na ovaj lijepi svijet, te da je možda tako i sa smrću. Da li ova rečenica nema smisla ili nosi neko značenje, ostavljam vama na razmišljanje, kao i ovu čudnu pojavu zvanu smrt.

Youtuberi su manipulatori?

Posljednjih nekoliko godina broj Youtubera se sve više povećava i oni postaju sve gledaniji. Od ovog hobija se može čak i zarađivati te polako prerasta i u posao. Youtuberi, ikone i idoli mladih, snimaju raznorazne koncepte - od igrica do savjetovanja, od komičnih videa do tutorijala, ali najzastupljeniji koncept je onaj kojeg mladi nisu svesni, a stariji nisu upoznali - manipulisanje.

Balkanska Youtube scena raste iz dana u dan a jedan od najpoznatijih Youtubera su Baka Prase, Janko, Choda, Anđela i Nađa... Ima ih dosta, ali ovo su oni o kojima se najviše priča. Stekli su ogromnu popularnost, no tu popularnost je potrebno održavati. Kako oni to čine? Malo sam istražila i shvatila neke stvari.

Krenimo od onog glavnog i najpoznatijeg - Baka Prase. Baka Prase snima reakcije, pjesme, videe u kojima se trudi nasmijati publiku, što mu i uspijeva jer je djeci koja ga prate očigledno smiješno prozivati druge, pričati besmislene forice, djevojke nazivati pogrdnim imenima... Baka Prase ima fin i lagodan život. Lako je njemu da u spotu svoje pjesme vozi jeftinog Golfa, a zatim skupocjenog Porschea. No to je društvo koje se danas prihvata, rugaj se sirotinji koja vozi Golfa i uzdiži sebe koji voziš Porschea, jer samo takvi uspijevaju.

Tu je onda Choda, njegov prijatelj, koji vjerovatno ne bi ni bio poznat da mu nije pomenutog. Imamo i Janka čije pjesme nemaju nikakvog smisla, čiji su videi objelodanjeni uz hrpu besmislenih forica i, naravno, vrijeđanja. Tu su i Anđela i Nađa koje ni ne žive na Balkanu, ali se žale kako ne zarađuju dovoljno. Da ne pominjem Youtubere koji su uz pare postali pjevači jer njih ima zaista previše.

Iz već navedenog teksta shvatamo koliko su pojedini Youtuberi toksični, no tu ne stajemo. Dolazimo do sledećeg pitanja: Zašto su oni manipulatori i kako manipulišu? Moram napomenuti da Youtubere najviše prate djeca od 10 do 15 godina, zato što je sa njima najlakše upravljati.

Nađe se par Youtubera koji se međusobno posvađaju i naprave dramu, obično zbog neke banalne stvari. Potom snimaju videe u kojima se međusobno vrijeđaju. Jedna strana navodi svoje fanove da vrijeđaju drugu stranu, što istovremeno radi druga strana. Tako se djeca, u cilju zaštite svojih idola, svađaju i daju preglede, od kojih Youtuberi zarađuju. Ti, navodno zavađeni, Youtuberi zapravo se ni ne svađaju nešto pretjerano. Oni samo sjede i boli ih briga za sve, posmatraju svoje fanove i dobijaju sve više pregleda. Youtubera koji se samo svađa nije ni briga a publiku koja ga gleda, njega je samo briga za preglede jer od njih zarađuje. Sve se vrti oko interesa.

Takođe Youtuberi su štetni zbog još jedne stvari. Naime, kroz svoje pjesme, videe navode djecu da je u društvu jedino bitno koliko ko ima para, kakvo auto roditelji voze, koji telefon se koristi... Žalosno je da se više ne cijene vrline, već materijalne stvari. Mnogi Youtuberi, pošto većina vozi dobra auta, imaju skupe satove, dobre telefone, navode djecu da je jedino to bitno. Dobro, nemam ništa protiv ako neko posjeduje skupe stvari, ali rugati se onima koji nemaju, a hvaliti se onime što imaju, je pogrešno.

No, ono što je najžalosnije jeste to da Youtuberi se javno vrijeđaju, hvale se, a pritom su podržani. Imaju stotine i stotine hiljada pretplatnika i pruža im se masovna podrška. Shvatam da su djeca izmanipulisana, ali moraju početi otvarati oči. Ne tvrdim da djeca trebaju osuđivati ili vrijeđati takve osobe, ali ne trebamo slušati, a kamoli podržavati.

Možda se ova tema odraslima čini kao nebitna, ali nisu ni svjesni koliki uticaj Youtuberi imaju nad djecom. Youtuberi velikim dijelom utiču na generacije i društvo i zato smatram da se nešto mora promijeniti, jer ako se nastave podržavati ovakve stvari, ovakve uvrede, drame, svađe, društvo nam se neće poboljšati.

Pritom, ne kažem da su svi youtuberi ovakvi kakvima sam ih opisala. Postoje kvalitetni Youtuberi koji se bave dobrim tematikama, kao i oni koji vas jednostavno mogu zasmijati na prijatan način. Čak i gledam neke Youtubere koji su privukli moju pažnju i za koje smatram da ostavljaju dobar utisak. Nisam mrzitelj Youtubera, ali nisam ni ljubitelj svakog. Smatram da ima kvalitetnih osoba na Youtubeu, no većina manipuliše, laže, svađa se te zarađuje na vrlo jednostavan način, bez ikakvog truda, a djeca nam se zavađaju zbog par osoba.

Zapitajmo se u kakve ljude će nam djeca izrasti ako su im idoli ovakve osobe, ako ih zasljepljuje i vuče za nos nekolicina ljudi...

Kako izgraditi bolji odnos sa vašim djetetom?

Djeca su najveće bogatstvo, no to bogatstvo sa sobom donosi određene odgovornosti. Najteže je pristupati djeci u pubertetu, kada se i najbolje namjere čine konvencionalne, te djeca uporno ignorišu i drže distancu. Međutim, postoje određene stvari koje se moraju razumjeti kod tinejdžera kako bi dolazilo do što manje konflikata između roditelja i djece.

Ovim tekstom se obraćam svim roditeljima, starateljima i drugim odraslim osobama. Kao i sama mlada djevojka dosta razmišljam o odnosima između roditelja i njihove djece, te sam zapazila mnoge stvari.

Zalazeći u pubertet dolazi do sve većeg udaljavanja od roditelja, bilo to zbog društva sa kojim sve redovnije izlaze, društenih mreža kojima posvećuju dosta vremena ili nekog drugog razloga. Roditelji zbog sve manjeg viđanja i razgovaranja sa djetetom postaju znatiželjni, sumnjičavi i pomalo zabrinuti oko načina na koji njihova djeca koriste slobodno vrijeme.

Ponekad čak i nesvjesno narušavaju privatnost. Zbog iskrenosti djece koja je sazrijevanjem sve manja, roditelji čitaju poruke, gledaju istoriju pretraživanja ili čitaju dnevnike svoje djece, što je sasvim pogrešno. Svjesni smo zabrinutosti i dobrih namjera, ali svaki čovjek, tako i tinejdžer ima pravo na privatnost koja je prijeko potrebna.

Tinejdžeri se takođe sve više zatvaraju prema roditeljima i stoga im je teže priznati određene stvari. Sami roditelji su upoznati sa pubertetom, no ponekad zaborave kako je to kad "divljaju" hormoni, osjećaji su im pojačani... Tinejdžeri se prvi put susreću sa neobjašnjivom tugom, povećanim bijesom, naglim promjenama raspoloženja.

Sve te pojave su im čudne ili ih čak plaše, ali se boje priznati. Tu je bitan razgovor - ključna stvar nekog odnosa.. Razgovarajte sa vašom djecom i, mada će na početku biti teško dok se dijete ne oslobodi, kasnije će se osjećati puno bolje a i vaš odnos  će biti bolji.

Pored svih navedenih stavki, nemojte se ljutiti na vašu djecu zbog svake "sitnice". Na primjer, ako je dijete dobilo lošu ocjenu ili ako se kasno vratilo kući, nemojte odmah galamiti i kritikovati. Svjesna sam vaše uznemirenosti i zabrinutosti, no smatram da je svaku nesuglasicu najbolje riješiti mirnim putem - razgovorom.

Takođe, sjetite se ponekad i da pohvalite vaše dijete. Ne mora to biti ništa veliko, niti puno predivnih riječi, ali recite im jedno "Bravo" i možda vam to neće priznati, ali biće vam zahvalni. Takođe, podićićete malo entuzijazam u njima.

Vaše dijete je centar vašeg svijeta, a za djetetov dobar psihički razvoj potrebni su strpljenje, razumijevanje i podrška.

Sretna Nova godina!

Samo nekoliko sati nas dijeli do Nove 2020. godine. Polako ispraćajući staru, a dočekujući novu godinu, nadam se da ove sate provode sa bliskim ljudima, sretni i radosni.

2019. godina je, kao i svaka druga, imala dobre i loše trenutke. Bili su tu oni sretni dani, ispunjeni veselom atmosferom, ali i oni tužni, ne baš voljeni momenti. No, prisjetite se onih lijepih trenutaka, svijetlih tačaka u ovoj godini.

Nadam se da ćete večeras zaboraviti na sve brige i probleme i biti ispunjeni isključivo pozitivnim mislima. Nadam se da ćete 2020. godinu dočekati uz prijatelje, porodicu. Ova 2020. je takođe bitna jer predstavlja završetak jedne decenije.

U 2019. godini, otvorivši ovaj blog, postigla sam veliki uspjeh. Iskreno, u početku sam bila skeptična, mislila sam da će ljudi ismijavati mišljenja jedne mlade djevojke. No, vi ste me podržali, uputili divne riječi i pohvale i zaista sam zahvalna na tome.

Zato želim i da vas posavjetujem da u 2020. godini iskoristite svaku priliku koja vam se pruža, isprobavate nove stvari, stavljate sebe ponekad u iskušenja, jer nikad ne znate kakav dobar ishod vas može zadesiti.

Dragi ljudi, sretna vam Nova 2020. godina! Želim vam puno zdravlja, uspjeha, kao i ono najvažnije - sreću!

Šaljem vam iskrene čestitke i čitamo se u sljedećoj godini.

Osobe sa invaliditetom

Svima nama su poznate osobe sa invaliditetom i njihove nemogućnosti. Poznate su njihove teškoće i muke, no šta možemo naučiti od tih boraca? I kolike su zaista njihove nemogućnosti?

Nažalost, postoji mnogo ljudi koje je zadesila neka nesreća te su izgubili ili oštetili pojedine dijelove tijela. Njihovi životi su ugroženi, ali ne i trajno oštećeni. Postoje mnoge bitne lekcije koje možemo naučiti od osoba sa invaliditetom, a koje ću navesti u daljnjem tekstu.

Mislim da niko koga nije zadesila ta nesreća ne može razumjeti bol osobe kojoj fali neki dio tijela, koja je izgubila vid ili ne može hodati. Nikada ne možemo razumjeti nešto što nismo iskusili. Moramo shvatiti kako se invalidi hrabro bore kroz život i kako su oni najveći heroji, heroji koji bez obzira na sve nastavljaju dalje uzdignute glave.

To nas dovodi do sledeće lekcije, a to je ona o kojoj sam dosta govorila na blogu - kako trebamo biti zahvalni na onome što nam se pruža. Činjenica je da ljudi uvijek žele bolje i bolje, ali trebamo sagledati osnovne stvari, da li smo živi i zdravi? A zatim nastaviti dalje, s osmijehom na licu.

Društvo posmatra osobe sa invaliditetom kroz njihove nemogućnosti, što je pogrešno. Bez obzira što su takve osobe ograničene, ne znači da one ne mogu postići mnogo toga. Osobe sa invaliditetom se mogu baviti umjetnošću, sportu, mnogim poslovima... Pogotovo u 21. vijeku kada tehnologija napreduje, te su mnoge stvari olakšane za invalide.

Nemojte razmišljati kako invalidi ne mogu ovo, ne mogu ono. Posmatrajte ih kroz stvari koje oni umiju, kao i o ovim bitnim lekcijama kojima se danas bavimo. Kao što kažu, samo je nebo granica!

Isto tako, olakšajte i pomozite osobama sa invaliditetom. Za početak kada, na primjer, šetate gradom i ugledate osobu u kolicima, nemojte se zagledati u nju, jer takva osoba samo želi biti prihvaćena od ljudi. Zato smo mi tu da im pomognemo. Nema potrebe za izdvajanjem, jer svi smo mi ljudi.

Invalidi su hrabre osobe koje mogu postići mnogo, ako im damo priliku!

Obrazovanje na našim prostorima. Dobro ili loše?

Obrazovanje je veoma bitan segment života. Jednim dijelom ono određuje  kakvi ćemo biti ljudi i definitivno utiče na naše živote. Donekle, ponašanje naših ljudi je odraz i našeg obrazovanja, stoga možemo uvidjeti kako se odvija školovanje na našim prostorima. Lično, smatram da je naš sistem obrazovanja užasan.

Razmišljajući o školovanju, kako u svojoj, tako i u drugim balkanskim školama, odnosu prosvjetnih radnika i učenika, uočila sam neke stvari koje bi se definitivno morale promijeniti.

Za početak, smatram da bi definitivno trebali ukinuti ocjenjivanje muzičkog, likovnog i fizičkog (u ovu kategoriju bih možda svrstala i vjeronauku). Apsolutno je nemoguće da svako dijete bude talentovano za sport, muziku, slikarstvo. Ovo su predmeti koji bi trebali služiti za razonodu, a ne da nekome kvare ili popravljaju prosjek. Većini učenika neće nikad trebati znanje o Mocartu ili da naslikaju čovjeka, urade kolut naprijed. Nisu sva djeca ista i nikad neće biti, razlikovaće se po različitim talentima, hobijima, ali zašto da ih onda svrstavamo u istu kategoriju?

Kad smo već kod tih predmeta, dodala bih još jednu stvar. Naime, djeca na našim prostorima imaju fizičko samo 2 puta sedmično, i u osnovnoj i u srednjoj. Smatram da je to premali broj časova, te da bi se trebalo uvesti više časova sedmično, a sve u cilju zdravlja i dobrog razvijanja djece, jer se djeca u 21. vijeku slabo bave sportskim ili drugim aktivnostima.

Sljedeća stvar za koju mislim da je loša i da se treba popraviti jeste odnos nastavnika i učenika. Mnogi nastavnici očekuju poštovanje učenika, no ne shvataju da ne mogu biti poštovani ako pritom i sami ne poštuju učenike. Očekuju mir na časovima i misle da će ju postići povišenim tonom ili kojekakvim "kaznama", a nisu svjesni da samo postižu odbojnost učenika. Smatraju da će "storogoćom" postići nešto, a nisu ni svjesni koliko je to nerazumno ponašanje!

Ako zaista želite biti poštovani, morate se vratiti desetine godina unazad te prisjetiti se školskih dana i kako je to biti u pubertetu. Umjesto što samo kritikujete djecu, pokušajte ih razumjeti i vjerujte mi, bićete poštovani!

Takođe, dodala bih više prakse, a manje učenja. Na primjer, totalno bih izbacila knjige iz likovnog, muzičkog, a ponajviše tehničkog. Zašto? Pa zato što je posve glupo učiti tehničko, a par puta godišnje nešto praviti. Tehničko bih takođe svrstala u predmete koji se ne ocjenjuju, jer bi to trebao biti opuštajući predmet koji nas uči nečemu korisnom. Nikada nam neće biti potrebna neka definicija, ali zato će nam trebati da nešto napravimo, da znamo osnovni alat... No, znam da od ovoga nema ništa, jer naše obrazovanje je bubačenje, bubačenje i samo bubačenje. Nažalost!

Sljedeća stvar koju bih popravila jeste pristup učenicima. Naravno da imamo slabe učenike kad nisu zainteresovani za nastavu. Međutim, dužnost nastavnika je da nastavu učine zanimljivijom. Nije poenta da izdiktirate djeci lekciju i odete sretno kućama. Poenta je da djecu nešto naučite, na zanimljiv i praktičan način. Nakon svega, za to ste i plaćeni!

Smatram i da se trebaju uvesti zanimljiva predavanja, sastanci na kojima će učenici imati pravo da iskažu svoje stavove, te da se podstiču na razmišljanje. No, kako da se to postigne kada su ljudi na ovim prostorima roboti kojima je naređeno da razmišljaju isto!

Postoji još mnogo, mnogo stvari koje bi se trebale razmatrati. Ovo je pisala i sama učenica, u ime svih učenika koji ne mogu da govore. Mijenjate tematiku kako bismo imali pametne i razvijene ljude!

Kako pravilno pristupati problemima?

Kroz život se susrećemo sa raznim nedaćama. Postupci donose sa sobom svoje posljedice koje ponekad ostavljaju veliki uticaj u našim životima. Nebitno bilo to zbog nepromjenljivih okolnosti ili nepromišljenih odluka, uvijek ćemo nailaziti na probleme. Međutim, ponekad svoje probleme bez razloga proširujemo, umjesto da im racionalno pristupimo.

Svaki čovjek ima svoje probleme, prepreke koje mu sudbina donosi. Te prepreke su tu da se savladaju i učine nas jačima, ali samo ako im pravilno pristupimo. U suprotnom ćemo naše probleme povečati i nećemo ništa postići.

1. Ne bježati od problema!

Kako bismo riješili neki problem, ne smijemo bježati od istog. Ponekad nismo dovoljno hrabri pristupiti određenim nevoljama, ali ako budemo sjedili skrštenih ruku jedino ćemo postići kontraefekat. Mnogi ljudi utjehu pronalaze u alkoholu, cigaretama... Međutim, takav način nije ispravan. Možda će alkohol omogućiti da zaborave na probleme na određeno vrijeme, ali oni neće otići. Kada se otrijezne, opet će se suočiti sa njima i jedino što postižu jeste da se vrte iz kruga u krug. Uostalom, jedino možemo naštetiti sebi i našem zdravlju.

2. Biti pozitivan!

Isto tako, ako mislimo negativno nećemo moći riješiti poteškoće. Moramo biti optimistični te pokušati naći rješenje. Ako mislimo loše, nikad nećemo ni pokušati pristupiti određenim nevoljama i tako samo sputavamo sebe.

3. Uvijek postoji rješenje!

Ovdje moram spomenuti jedan zanimljiv, poznati grčki mit. Naime, kada je frigijski kralj Gordije napravio kola, za njih je privezao čvor koji je bio veoma zapetljan. Smatralo se da onaj ko otpetlja čvor postaće gospodar Azije. Problem je riješio Aleksandar Veliki koji, kada je vidio da ne može ga otpetljati, jednostavno presjekao čvor mačem. Poenta je da ponekad veliki problemi imaju veoma jednostavno rješenje, ali nismo u stanju uvidjeti. Međutim, čak i kad je rješenje teško pronaći, ne znači da ne postoji. Svaka situacija ima rješenje.

4. Smirenost!

Zbog problema nas može obuzeti veliki bijes te kazati ili učiniti nepromišljene stvari. Nakon toga samo pogoršamo situaciju. Iskaljivanjem bijesa nikad nećemo riješiti nevolje. Određene okolnosti od nas zahtijevaju smirenost, jer panika, galama, ljutnja ne mogu poboljšati, već samo pogoršati situaciju u kojoj smo se našli. Nebitno koliko velika nedaća nas zatekla, razmišljajmo racionalno.

5. Sve je to normalno!

Možda na prvu ovo nema nikakvog smisla, ali znajte da je sve to normalno. Kada vas sustigne teškoća, nemojte odmah misliti: "Jao, zašto se baš ovo meni dešava?" Znajte da svi mi imamo probleme i da je svačiji život ispunjen istima, samo nekima više, nekima manje. Nemojte jaukati i čuditi se što vas sustižu problemi, jer je svačiji život takav. Uostalom, kakav bi to život bio kada nas ne bi stavljao u nevolje, iskušenja, loše dane? Da li bismo ikada išta naučili da ne činimo greške i nemamo nezgode?

Šta je sreća?

Šta je sreća? Sreću je teško opisati, ali možemo je osjetiti. Međutim, da li osjećamo samo kratki užitak ili iskrenu sreću? Koja je razlika? Šta je uzrok sreće i kako do nje doći? Šta za mene predstavlja sreća?

Teško je da o sreći govori mlada petnaestogodišnjakinja, ali znam neke stvari koje su sigurno tačne.

Prije svega, moramo shvatiti da novac NE predstavlja sreću. Istina je da novac može priuštiti privremeno uzbuđenje. Pomoću novca možete kupiti skupocjene sitnice ili, na primjer, priuštiti putovanje. Međutim, šta nam sve vrijedi ako nemamo s kim podijeliti? Putovanje nije isto, ako nemate  koga povesti. Šta nam vrijedi auto ako ga nemamo s kim provozati, a prijatelj se ne može kupiti. Živimo u svijetu gdje sve ima vrijednost, zato neka sreća ostane neprocjenjiva!

Ako želimo biti sretni, smatram da se trebamo riješiti priželjkivanja. Sasvim je u redu da imamo snove i ciljeve, jer kako bismo drugačije bili motivisani? Međutim, ljudi su skloni da uvijek žele više i više, te zbog toga nikad nisu zadovoljni. Takvi ljudi nemaju priliku uživati u sitnicama, a one su oličenje istinske sreće. Iskreno, i mene obraduje neki lijep poklon na primjer, ali svjesna sam da je to samo ushićenje, ne sreća.

Moju najveću sreću predstavlja porodica. Najradosnija sam kad sam sa porodicom. Pored njih, sreću predstavljaju i moji prijatelji. Osjećam se ispunjeno i kada pišem tekstove na blogu, čitam, pišem pjesme... Osjećam se veselo i kada crtam, pa čak i kada pjevam, mada ne znam (svjedok je moja baka za koju samo čekam da počne stavljati čepiće za uši).

No, poenta je da ako želite imati sretan život, radite stvari koje vas ispunjavaju, provodite vrijeme sa bliskim osobama. Zaboravite novac i materijalne stvari. Isto tako, shvatila sam da sreću ne treba čekati. Ljudi prave grešku jer cijeli život iščekuju sreću, a ona se kreira, stvara. Nemojte čekati da vam život pruži bolja vremena, već ih sami stvarajte. Nemojte zavisiti od sreće, već vladajte sa njom.

Reci mi!

Reci mi kako da volim
a da ne budem slomljena,
reci mi kako da vjerujem
a da ne budem ostavljena.

Reci mi kako da postojim
a da ne činim zlobna djela,
reci mi kako
jer to nikad ne bih htjela.

Reci mi kako da dišem
i govorim što mislim,
reci mi kako
a da o konac ne visim.

Reci mi kako da živim
pošteno jer srce mi želi,
ali nepravedan je svijet
i pošteno je put teži.

15 stvari koje sam naučila za 15 godina!

Još nekoliko sati me dijeli do rođendana, te sam osjetila neku čudnu potrebu da pišem. Sutra punim 15 godina i dugo sam razmišljala. Sutrašnji dan ne predstavlja veliku i značajnu promjenu u životu, ali sam ipak razmišljala o značajnim trenucima koje su se zadesile proteklih godina. Razmišljala sam i o stvarima, nepisanim pravilima koje sam naučila.

- 2015 -

15 stvari koje sam naučila za 15 godina:

1. Naučila sam da su volja, upornost i strpljenje sve što je potrebno kako bi se stiglo do određenog cilja.

2. Naučila sam da ne treba čekati sutra, dane ili godine za sreću. Prava sreća je u trenutku.

3. Naučila sam da je znanje najbolje oružje i štit.

4. Naučila sam da ako smo loše trebamo razgovarati sa nekim, a ne gurati u sebe.

5. Naučila sam da je potrebno širiti horizonte kako bi se moglo pravilno pristupati različitim segmentima života.

6. Naučila sam da treba imati svoje "ja" i čvrsto stajati iza istoga.

7. Naučila sam da treba voljeti, ali na pravilan način.

8. Naučila sam da ako poštuješ druge bićeš poštovan.

9. Naučila sam da čak i kad je teško ne smijemo posustati, jer samo uporni uspijevaju.

10. Naučila sam da koliko god posvećivao pažnju drugima, bitno je odvojiti i za sebe i svoje potrebe.

11. Naučila sam da smo svi mi lijepi, samo ponekad malo slijepi.

12. Naučila sam da budem zahvalna na onome što mi se pruža.

13. Naučila sam da koliko god odrasteš zadržiš malo djetinjstva u sebi, jer u suprotnom nikada nećeš vidjeti prave vrijednosti života.

14. Naučila sam da me sitnice čine sretnom.

15. Učim da živim. Ganjam ciljeve. Gradim svoje ime. Radim šta god volim i ne dozvolim da mi život prođe uzalud.

Ovo su same neke od stvari koje sam naučila i koje ću tek naučiti. Nadam se da će ovaj tekst i vama biti koristan!

Mladi mijenjaju svijet!

Ma koliki uticaj ostavljali stariji ljudi, svijet će se uvijek zasnivati na mladima. Mladalački um i snaga jedini mogu pokretati svijet i izvući iz njega ono najbolje. Međutim, da li današnje generacije mogu postići nešto veliko ili ipak ne? I kakve promjene mogu donijeti?

Odrasli često govore da današnja omladina nije sposobna, te da od nas nema koristi. Svjesni smo činjenice da djeca prebrzo odrastaju i nedovoljno sazrijevaju. Pruženo nam je da brže razvijamo uz prisustvo tehnologije, ali slabo ko razvoj koristi u korisne svrhe.

Nazivaju nas debilnim generacijama, ali ko je napravio od nas debile, ako ne odrasli? Ljudi gube povjerenje u omladinu, a upravo povjerenje nam je potrebno. Obostrano.

Istina, u današnje vrijeme mladi su drugačiji.  U odnosu na naše roditelje i njihove roditelje i roditelje njihovih roditelja jesmo drugačiji. Baš kao što je svaka genaracija drugačija od predhodnih. To je prirodni zakon i ne bi bilo napretka da nema tih različitosti.

Kakvi god mi bili, debili ili ne, na nama ostaje svijet. To niko ne može promijeniti. Bilo bi logično da nam stariji pomognu u kreiranju naše budućnosti. Kao što su i njima pomagali kada su bili mladi.

Nismo mi retardirani i možemo mnogo. Po usvajanju tehnologije najbolje se to vidi. Ovo je doba informatičke revolucije kakva će ljude sigurno odvesti u svemir. Nešto o čemu su ranije generacije samo maštale. 

Svako ko čita ovo, ima moć da promijeni stvari. Možda se to ne čini tako, ali jednom sam pročitala rečenicu: "Mali ljudi, koji na malim mjestima čine mala djela, mogu napraviti veliku promjenu". 

Zato, ne mora to biti ništa veliko, ali mala gesta, malo dobro djelo je dovoljno da se svijet mijenja na bolje. A zajedno udruženi ne postoje stvari koje ne možemo. Udruženi generacijski.

Pišući ovaj blog, trudim se napraviti promjene. Možda one nisu velike, ali od nečega krećem i pratim zacrtani put. Baš kao i drugi mladi.

I zato odrasli, nemojte gubiti nadu u nas. Imamo svojih mana, ali mi smo mladi ljudi koji stasaju. Kao što ste i vi nekada. Pomozite nam da mijenjamo svijet kako se to ponavlja kroz ljudsku istoriju. Onako kako su i vama nekad pomagali.

Nisu naši roditelji, pa ni njihovi roditelji, stvorili svijet. Naslijedili su ono šta je hiljadama godina stvarano i nastavili tamo gdje su prethodnici stali. Uz njihovu pomoć. Neka me demantuju ako nije tako.

Zato apelujem na starije da se manje bave kritikama mladih. Dužni su nam pomoći u stvaranju naše budućnosti upravo onoliko koliko su i njima nekad pomagali. Tako je čovječanstvo do današnjice. Tako funkcioniše svijet.

Borimo se za našu zemlju!

Već smo upoznati sa činjenicom da našu državu napušta veliki broj ljudi, kao i cjelokupni Balkan. Najviše ljudi odlaze u Njemačku, Austriju, dosta njih i u Sloveniju, a u obzir dolaze i druge države. Narod odlazi zbog "boljeg života", međutim koliko je to istina?

Dok sam u školi bila na času, došli smo i na ovu, ne tako lijepu temu. Većina u razredu se izrazila kako planiraju napustiti Bosnu kada odrastu. Nije ni čudo što djeca već sa 14/15 godina imaju na umu živjeti van države, kada su svakodnevno svjedoci masovnog iseljavanja. Neki u razredu su bili neutralni po ovom pitanju, dok se niko nije izrazio kako bi volio ostati u svojoj domovini. Ova tema me podstakla na veliko razmišljanje, kao i ovu objavu.

Smatra se da je u posljednjih pet godina BiH napustilo skoro 200.000 stanovnika. Lično, mislim da je broj čak i veći, ali možda čak i griješim. Postoji i ogroman broj onih koji bi htjeli otići, ali iz pojedinih razloga ne mogu. Najviše ljudi odlazi u Njemačku, potom Austriju.

Ja sam obično dijete koje možda i griješi u vezi ove teme, ali svakako želim iznijeti svoje mišljenje. Dakle, ne mogu i ne želim kriviti one koji su napustili i one koji planiraju napustiti našu zemlju. Shvatam da je ljudima "prekipjelo", da su siti svega, pogotovo što se po ovom pitanju ništa ne rješava, već se stanje samo pogoršava. Ljudi žele sebi i svojim porodicama obezbjediti bolji život i ne možemo ih kriviti.

Međutim, tu dolazimo do sljedećeg pitanja. Da li je odlazak dobra opcija? Sam odlazak u drugu državu je težak, ma koliko se lagan činio, a i sam početak življenja u inostranstvu nije lak. Pored toga, ljudi ponekad smatraju da će im pare "letjeti s neba", ali nije baš tako lako zaraditi. Poznat je veliki broj ljudi koji su se vraćali iz inostranstva. Osim toga, vjerujem da će jednog dana doći do masovnog iseljavanja, jer prvenstveno Njemačka, a i druge pojedine države sa njom postaju prenatrpane. Sada su im naši ljudi potrebni, ali kada postanemo beskorisni, šutnuće nas poput smeća.

Ono najvažnije, znam da ljudi gledaju da je prvenstveno njima dobro, međutim moramo razmišljati i o našoj domovini. Zar trebamo da dovedemo našu državu do propasti? Ako je već političari uništavaju, je l' moramo i mi? Ako svi napustimo BiH, ko će živjeti? Naša država će se zasnivati na penzionerima, jer će se mladi i stariji odseliti. Žalosno da dozvolimo da nam država tako propadne...

Umjesto toga, trebamo se udružiti i boriti za bolju budućnost. Svjesna sam da je to veoma teško, šanse su male, ali nije nemoguće. Važno je barem pokušati. Ne znam za ostatak svog razreda, ali ja planiram ostati ovdje i boriti se za bolju budućnost i državu. Trudiću se da stvorimo dostojanstvenu državu, državu vrijednu življenja.