I want!

I want


In this world I want
to try so many things,
visit so many places
and challenge with my fears.

I want to be happy,
I want to be sad,
I want to be strong,
and I want to be mad.

I want to feel good,
I want to see bad,
I want to be fearless,
to color a sky with red.

I want to see world,
not to stay in row,
people are endless,
I know, I know.

I want to feel more and more
'cause that's what life is for.



Po prvi put sam probala napisati pjesmu na engleskom i mogu reći da nije loše ispalo, kako sam očekivala, te sam odlučila podijeliti je sa vama. Htjela sam napisati prevod na srpski jezik, ali uništilo bi pjesmu zbog rime. Odlučila sam da svoje "umijeće" ne ograničavam samo jednim jezikom, a uskoro se družimo sa novim tekstom nakon dužeg vremena. Ako ima gramatičkih grešaka, ne zamjerite s obzirom da engleski učim samo u školi, trudila sam se da bude bez grešaka.

Smrt?

Šta predstavlja smrt? Zašto se pri samoj pomisli ježimo? Šta se dešava poslije smrti i zašto je smrt tako okrutna? To su neka od pitanja na koja ćemo odgovoriti.

Smrt je normalna pojava u životu, ali je ljudi ipak teško prihvataju. Nije ni čudo jer smrt je razdvojila mnoge živote, oduzela voljene osobe ili prerano pokucala na vrata. Smrt svi znamo, ali niko od nas nije upoznat sa njom.

Kada bih morala objasniti smrt, rekla bih da je ona kraj. Vjerujem da sve ima svoj kraj, svoju smrt. Svaki čovjek, svaki predmet, svako biće, pa čak i ova naša planeta. Sve je počelo i sve će se završiti.

Veoma je zanimljivo pitanje šta se dešava poslije smrti, jer makar se i našao odgovor, ne možemo dokazati. Da li odlazimo u raj/pakao? Ili prelazimo u novi život? Možda se čak ništa i ne dogodi, već naše tijelo samo truli u zemlji kao dokaz da smo i mi nekad postojali. Iskreno, nisam sigurna u šta da sumnjam, no volim misliti kako postoji nešto poslije, jer u suprotnom koja je poenta života ako živimo i tek samo tako umremo, a pritom ne odgovaramo za svoje postupke.

Smrt je jedan od najvećih strahova, jer šta god ljudi uspjeli spriječiti, ne mogu smrt. Smatram da se ljudi boje smrti ne samo zbog njene pojave, već i zbog njene iznenadnosti. To što ljudi ne mogu znati datum svoga kraja. Ljudi su bića koja vole znati sve unaprijed, te tako izbjeći neprijatna iznenađenja, a spoznaja da mogu umrijeti za 30 minuta ili 30 godina ih plaši. Neizvjesnost u koju smrt stavlja je za ljude strašna.

Međutim, koliko god smrt bila surova, ne trebamo živjeti u strahu. Možda zvuči čudno, ali trebamo živjeti u momentu i koristiti ono što nam se pruža sada. Jednom sam pročitala da pri rađanju, kada smo bili bebe, plakali smo zbog straha od nečeg novog, a ipak smo došli na ovaj lijepi svijet, te da je možda tako i sa smrću. Da li ova rečenica nema smisla ili nosi neko značenje, ostavljam vama na razmišljanje, kao i ovu čudnu pojavu zvanu smrt.

Youtuberi su manipulatori?

Posljednjih nekoliko godina broj Youtubera se sve više povećava i oni postaju sve gledaniji. Od ovog hobija se može čak i zarađivati te polako prerasta i u posao. Youtuberi, ikone i idoli mladih, snimaju raznorazne koncepte - od igrica do savjetovanja, od komičnih videa do tutorijala, ali najzastupljeniji koncept je onaj kojeg mladi nisu svesni, a stariji nisu upoznali - manipulisanje.

Balkanska Youtube scena raste iz dana u dan a jedan od najpoznatijih Youtubera su Baka Prase, Janko, Choda, Anđela i Nađa... Ima ih dosta, ali ovo su oni o kojima se najviše priča. Stekli su ogromnu popularnost, no tu popularnost je potrebno održavati. Kako oni to čine? Malo sam istražila i shvatila neke stvari.

Krenimo od onog glavnog i najpoznatijeg - Baka Prase. Baka Prase snima reakcije, pjesme, videe u kojima se trudi nasmijati publiku, što mu i uspijeva jer je djeci koja ga prate očigledno smiješno prozivati druge, pričati besmislene forice, djevojke nazivati pogrdnim imenima... Baka Prase ima fin i lagodan život. Lako je njemu da u spotu svoje pjesme vozi jeftinog Golfa, a zatim skupocjenog Porschea. No to je društvo koje se danas prihvata, rugaj se sirotinji koja vozi Golfa i uzdiži sebe koji voziš Porschea, jer samo takvi uspijevaju.

Tu je onda Choda, njegov prijatelj, koji vjerovatno ne bi ni bio poznat da mu nije pomenutog. Imamo i Janka čije pjesme nemaju nikakvog smisla, čiji su videi objelodanjeni uz hrpu besmislenih forica i, naravno, vrijeđanja. Tu su i Anđela i Nađa koje ni ne žive na Balkanu, ali se žale kako ne zarađuju dovoljno. Da ne pominjem Youtubere koji su uz pare postali pjevači jer njih ima zaista previše.

Iz već navedenog teksta shvatamo koliko su pojedini Youtuberi toksični, no tu ne stajemo. Dolazimo do sledećeg pitanja: Zašto su oni manipulatori i kako manipulišu? Moram napomenuti da Youtubere najviše prate djeca od 10 do 15 godina, zato što je sa njima najlakše upravljati.

Nađe se par Youtubera koji se međusobno posvađaju i naprave dramu, obično zbog neke banalne stvari. Potom snimaju videe u kojima se međusobno vrijeđaju. Jedna strana navodi svoje fanove da vrijeđaju drugu stranu, što istovremeno radi druga strana. Tako se djeca, u cilju zaštite svojih idola, svađaju i daju preglede, od kojih Youtuberi zarađuju. Ti, navodno zavađeni, Youtuberi zapravo se ni ne svađaju nešto pretjerano. Oni samo sjede i boli ih briga za sve, posmatraju svoje fanove i dobijaju sve više pregleda. Youtubera koji se samo svađa nije ni briga a publiku koja ga gleda, njega je samo briga za preglede jer od njih zarađuje. Sve se vrti oko interesa.

Takođe Youtuberi su štetni zbog još jedne stvari. Naime, kroz svoje pjesme, videe navode djecu da je u društvu jedino bitno koliko ko ima para, kakvo auto roditelji voze, koji telefon se koristi... Žalosno je da se više ne cijene vrline, već materijalne stvari. Mnogi Youtuberi, pošto većina vozi dobra auta, imaju skupe satove, dobre telefone, navode djecu da je jedino to bitno. Dobro, nemam ništa protiv ako neko posjeduje skupe stvari, ali rugati se onima koji nemaju, a hvaliti se onime što imaju, je pogrešno.

No, ono što je najžalosnije jeste to da Youtuberi se javno vrijeđaju, hvale se, a pritom su podržani. Imaju stotine i stotine hiljada pretplatnika i pruža im se masovna podrška. Shvatam da su djeca izmanipulisana, ali moraju početi otvarati oči. Ne tvrdim da djeca trebaju osuđivati ili vrijeđati takve osobe, ali ne trebamo slušati, a kamoli podržavati.

Možda se ova tema odraslima čini kao nebitna, ali nisu ni svjesni koliki uticaj Youtuberi imaju nad djecom. Youtuberi velikim dijelom utiču na generacije i društvo i zato smatram da se nešto mora promijeniti, jer ako se nastave podržavati ovakve stvari, ovakve uvrede, drame, svađe, društvo nam se neće poboljšati.

Pritom, ne kažem da su svi youtuberi ovakvi kakvima sam ih opisala. Postoje kvalitetni Youtuberi koji se bave dobrim tematikama, kao i oni koji vas jednostavno mogu zasmijati na prijatan način. Čak i gledam neke Youtubere koji su privukli moju pažnju i za koje smatram da ostavljaju dobar utisak. Nisam mrzitelj Youtubera, ali nisam ni ljubitelj svakog. Smatram da ima kvalitetnih osoba na Youtubeu, no većina manipuliše, laže, svađa se te zarađuje na vrlo jednostavan način, bez ikakvog truda, a djeca nam se zavađaju zbog par osoba.

Zapitajmo se u kakve ljude će nam djeca izrasti ako su im idoli ovakve osobe, ako ih zasljepljuje i vuče za nos nekolicina ljudi...

Kako izgraditi bolji odnos sa vašim djetetom?

Djeca su najveće bogatstvo, no to bogatstvo sa sobom donosi određene odgovornosti. Najteže je pristupati djeci u pubertetu, kada se i najbolje namjere čine konvencionalne, te djeca uporno ignorišu i drže distancu. Međutim, postoje određene stvari koje se moraju razumjeti kod tinejdžera kako bi dolazilo do što manje konflikata između roditelja i djece.

Ovim tekstom se obraćam svim roditeljima, starateljima i drugim odraslim osobama. Kao i sama mlada djevojka dosta razmišljam o odnosima između roditelja i njihove djece, te sam zapazila mnoge stvari.

Zalazeći u pubertet dolazi do sve većeg udaljavanja od roditelja, bilo to zbog društva sa kojim sve redovnije izlaze, društenih mreža kojima posvećuju dosta vremena ili nekog drugog razloga. Roditelji zbog sve manjeg viđanja i razgovaranja sa djetetom postaju znatiželjni, sumnjičavi i pomalo zabrinuti oko načina na koji njihova djeca koriste slobodno vrijeme.

Ponekad čak i nesvjesno narušavaju privatnost. Zbog iskrenosti djece koja je sazrijevanjem sve manja, roditelji čitaju poruke, gledaju istoriju pretraživanja ili čitaju dnevnike svoje djece, što je sasvim pogrešno. Svjesni smo zabrinutosti i dobrih namjera, ali svaki čovjek, tako i tinejdžer ima pravo na privatnost koja je prijeko potrebna.

Tinejdžeri se takođe sve više zatvaraju prema roditeljima i stoga im je teže priznati određene stvari. Sami roditelji su upoznati sa pubertetom, no ponekad zaborave kako je to kad "divljaju" hormoni, osjećaji su im pojačani... Tinejdžeri se prvi put susreću sa neobjašnjivom tugom, povećanim bijesom, naglim promjenama raspoloženja.

Sve te pojave su im čudne ili ih čak plaše, ali se boje priznati. Tu je bitan razgovor - ključna stvar nekog odnosa.. Razgovarajte sa vašom djecom i, mada će na početku biti teško dok se dijete ne oslobodi, kasnije će se osjećati puno bolje a i vaš odnos  će biti bolji.

Pored svih navedenih stavki, nemojte se ljutiti na vašu djecu zbog svake "sitnice". Na primjer, ako je dijete dobilo lošu ocjenu ili ako se kasno vratilo kući, nemojte odmah galamiti i kritikovati. Svjesna sam vaše uznemirenosti i zabrinutosti, no smatram da je svaku nesuglasicu najbolje riješiti mirnim putem - razgovorom.

Takođe, sjetite se ponekad i da pohvalite vaše dijete. Ne mora to biti ništa veliko, niti puno predivnih riječi, ali recite im jedno "Bravo" i možda vam to neće priznati, ali biće vam zahvalni. Takođe, podićićete malo entuzijazam u njima.

Vaše dijete je centar vašeg svijeta, a za djetetov dobar psihički razvoj potrebni su strpljenje, razumijevanje i podrška.

Sretna Nova godina!

Samo nekoliko sati nas dijeli do Nove 2020. godine. Polako ispraćajući staru, a dočekujući novu godinu, nadam se da ove sate provode sa bliskim ljudima, sretni i radosni.

2019. godina je, kao i svaka druga, imala dobre i loše trenutke. Bili su tu oni sretni dani, ispunjeni veselom atmosferom, ali i oni tužni, ne baš voljeni momenti. No, prisjetite se onih lijepih trenutaka, svijetlih tačaka u ovoj godini.

Nadam se da ćete večeras zaboraviti na sve brige i probleme i biti ispunjeni isključivo pozitivnim mislima. Nadam se da ćete 2020. godinu dočekati uz prijatelje, porodicu. Ova 2020. je takođe bitna jer predstavlja završetak jedne decenije.

U 2019. godini, otvorivši ovaj blog, postigla sam veliki uspjeh. Iskreno, u početku sam bila skeptična, mislila sam da će ljudi ismijavati mišljenja jedne mlade djevojke. No, vi ste me podržali, uputili divne riječi i pohvale i zaista sam zahvalna na tome.

Zato želim i da vas posavjetujem da u 2020. godini iskoristite svaku priliku koja vam se pruža, isprobavate nove stvari, stavljate sebe ponekad u iskušenja, jer nikad ne znate kakav dobar ishod vas može zadesiti.

Dragi ljudi, sretna vam Nova 2020. godina! Želim vam puno zdravlja, uspjeha, kao i ono najvažnije - sreću!

Šaljem vam iskrene čestitke i čitamo se u sljedećoj godini.

Osobe sa invaliditetom

Svima nama su poznate osobe sa invaliditetom i njihove nemogućnosti. Poznate su njihove teškoće i muke, no šta možemo naučiti od tih boraca? I kolike su zaista njihove nemogućnosti?

Nažalost, postoji mnogo ljudi koje je zadesila neka nesreća te su izgubili ili oštetili pojedine dijelove tijela. Njihovi životi su ugroženi, ali ne i trajno oštećeni. Postoje mnoge bitne lekcije koje možemo naučiti od osoba sa invaliditetom, a koje ću navesti u daljnjem tekstu.

Mislim da niko koga nije zadesila ta nesreća ne može razumjeti bol osobe kojoj fali neki dio tijela, koja je izgubila vid ili ne može hodati. Nikada ne možemo razumjeti nešto što nismo iskusili. Moramo shvatiti kako se invalidi hrabro bore kroz život i kako su oni najveći heroji, heroji koji bez obzira na sve nastavljaju dalje uzdignute glave.

To nas dovodi do sledeće lekcije, a to je ona o kojoj sam dosta govorila na blogu - kako trebamo biti zahvalni na onome što nam se pruža. Činjenica je da ljudi uvijek žele bolje i bolje, ali trebamo sagledati osnovne stvari, da li smo živi i zdravi? A zatim nastaviti dalje, s osmijehom na licu.

Društvo posmatra osobe sa invaliditetom kroz njihove nemogućnosti, što je pogrešno. Bez obzira što su takve osobe ograničene, ne znači da one ne mogu postići mnogo toga. Osobe sa invaliditetom se mogu baviti umjetnošću, sportu, mnogim poslovima... Pogotovo u 21. vijeku kada tehnologija napreduje, te su mnoge stvari olakšane za invalide.

Nemojte razmišljati kako invalidi ne mogu ovo, ne mogu ono. Posmatrajte ih kroz stvari koje oni umiju, kao i o ovim bitnim lekcijama kojima se danas bavimo. Kao što kažu, samo je nebo granica!

Isto tako, olakšajte i pomozite osobama sa invaliditetom. Za početak kada, na primjer, šetate gradom i ugledate osobu u kolicima, nemojte se zagledati u nju, jer takva osoba samo želi biti prihvaćena od ljudi. Zato smo mi tu da im pomognemo. Nema potrebe za izdvajanjem, jer svi smo mi ljudi.

Invalidi su hrabre osobe koje mogu postići mnogo, ako im damo priliku!

Obrazovanje na našim prostorima. Dobro ili loše?

Obrazovanje je veoma bitan segment života. Jednim dijelom ono određuje  kakvi ćemo biti ljudi i definitivno utiče na naše živote. Donekle, ponašanje naših ljudi je odraz i našeg obrazovanja, stoga možemo uvidjeti kako se odvija školovanje na našim prostorima. Lično, smatram da je naš sistem obrazovanja užasan.

Razmišljajući o školovanju, kako u svojoj, tako i u drugim balkanskim školama, odnosu prosvjetnih radnika i učenika, uočila sam neke stvari koje bi se definitivno morale promijeniti.

Za početak, smatram da bi definitivno trebali ukinuti ocjenjivanje muzičkog, likovnog i fizičkog (u ovu kategoriju bih možda svrstala i vjeronauku). Apsolutno je nemoguće da svako dijete bude talentovano za sport, muziku, slikarstvo. Ovo su predmeti koji bi trebali služiti za razonodu, a ne da nekome kvare ili popravljaju prosjek. Većini učenika neće nikad trebati znanje o Mocartu ili da naslikaju čovjeka, urade kolut naprijed. Nisu sva djeca ista i nikad neće biti, razlikovaće se po različitim talentima, hobijima, ali zašto da ih onda svrstavamo u istu kategoriju?

Kad smo već kod tih predmeta, dodala bih još jednu stvar. Naime, djeca na našim prostorima imaju fizičko samo 2 puta sedmično, i u osnovnoj i u srednjoj. Smatram da je to premali broj časova, te da bi se trebalo uvesti više časova sedmično, a sve u cilju zdravlja i dobrog razvijanja djece, jer se djeca u 21. vijeku slabo bave sportskim ili drugim aktivnostima.

Sljedeća stvar za koju mislim da je loša i da se treba popraviti jeste odnos nastavnika i učenika. Mnogi nastavnici očekuju poštovanje učenika, no ne shvataju da ne mogu biti poštovani ako pritom i sami ne poštuju učenike. Očekuju mir na časovima i misle da će ju postići povišenim tonom ili kojekakvim "kaznama", a nisu svjesni da samo postižu odbojnost učenika. Smatraju da će "storogoćom" postići nešto, a nisu ni svjesni koliko je to nerazumno ponašanje!

Ako zaista želite biti poštovani, morate se vratiti desetine godina unazad te prisjetiti se školskih dana i kako je to biti u pubertetu. Umjesto što samo kritikujete djecu, pokušajte ih razumjeti i vjerujte mi, bićete poštovani!

Takođe, dodala bih više prakse, a manje učenja. Na primjer, totalno bih izbacila knjige iz likovnog, muzičkog, a ponajviše tehničkog. Zašto? Pa zato što je posve glupo učiti tehničko, a par puta godišnje nešto praviti. Tehničko bih takođe svrstala u predmete koji se ne ocjenjuju, jer bi to trebao biti opuštajući predmet koji nas uči nečemu korisnom. Nikada nam neće biti potrebna neka definicija, ali zato će nam trebati da nešto napravimo, da znamo osnovni alat... No, znam da od ovoga nema ništa, jer naše obrazovanje je bubačenje, bubačenje i samo bubačenje. Nažalost!

Sljedeća stvar koju bih popravila jeste pristup učenicima. Naravno da imamo slabe učenike kad nisu zainteresovani za nastavu. Međutim, dužnost nastavnika je da nastavu učine zanimljivijom. Nije poenta da izdiktirate djeci lekciju i odete sretno kućama. Poenta je da djecu nešto naučite, na zanimljiv i praktičan način. Nakon svega, za to ste i plaćeni!

Smatram i da se trebaju uvesti zanimljiva predavanja, sastanci na kojima će učenici imati pravo da iskažu svoje stavove, te da se podstiču na razmišljanje. No, kako da se to postigne kada su ljudi na ovim prostorima roboti kojima je naređeno da razmišljaju isto!

Postoji još mnogo, mnogo stvari koje bi se trebale razmatrati. Ovo je pisala i sama učenica, u ime svih učenika koji ne mogu da govore. Mijenjate tematiku kako bismo imali pametne i razvijene ljude!