15 stvari koje sam naučila za 15 godina!

Još nekoliko sati me dijeli do rođendana, te sam osjetila neku čudnu potrebu da pišem. Sutra punim 15 godina i dugo sam razmišljala. Sutrašnji dan ne predstavlja veliku i značajnu promjenu u životu, ali sam ipak razmišljala o značajnim trenucima koje su se zadesile proteklih godina. Razmišljala sam i o stvarima, nepisanim pravilima koje sam naučila.

- 2015 -

15 stvari koje sam naučila za 15 godina:

1. Naučila sam da su volja, upornost i strpljenje sve što je potrebno kako bi se stiglo do određenog cilja.

2. Naučila sam da ne treba čekati sutra, dane ili godine za sreću. Prava sreća je u trenutku.

3. Naučila sam da je znanje najbolje oružje i štit.

4. Naučila sam da ako smo loše trebamo razgovarati sa nekim, a ne gurati u sebe.

5. Naučila sam da je potrebno širiti horizonte kako bi se moglo pravilno pristupati različitim segmentima života.

6. Naučila sam da treba imati svoje "ja" i čvrsto stajati iza istoga.

7. Naučila sam da treba voljeti, ali na pravilan način.

8. Naučila sam da ako poštuješ druge bićeš poštovan.

9. Naučila sam da čak i kad je teško ne smijemo posustati, jer samo uporni uspijevaju.

10. Naučila sam da koliko god posvećivao pažnju drugima, bitno je odvojiti i za sebe i svoje potrebe.

11. Naučila sam da smo svi mi lijepi, samo ponekad malo slijepi.

12. Naučila sam da budem zahvalna na onome što mi se pruža.

13. Naučila sam da koliko god odrasteš zadržiš malo djetinjstva u sebi, jer u suprotnom nikada nećeš vidjeti prave vrijednosti života.

14. Naučila sam da me sitnice čine sretnom.

15. Učim da živim. Ganjam ciljeve. Gradim svoje ime. Radim šta god volim i ne dozvolim da mi život prođe uzalud.

Ovo su same neke od stvari koje sam naučila i koje ću tek naučiti. Nadam se da će ovaj tekst i vama biti koristan!

Mladi mijenjaju svijet!

Ma koliki uticaj ostavljali stariji ljudi, svijet će se uvijek zasnivati na mladima. Mladalački um i snaga jedini mogu pokretati svijet i izvući iz njega ono najbolje. Međutim, da li današnje generacije mogu postići nešto veliko ili ipak ne? I kakve promjene mogu donijeti?

Odrasli često govore da današnja omladina nije sposobna, te da od nas nema koristi. Svjesni smo činjenice da djeca prebrzo odrastaju i nedovoljno sazrijevaju. Pruženo nam je da brže razvijamo uz prisustvo tehnologije, ali slabo ko razvoj koristi u korisne svrhe.

Nazivaju nas debilnim generacijama, ali ko je napravio od nas debile, ako ne odrasli? Ljudi gube povjerenje u omladinu, a upravo povjerenje nam je potrebno. Obostrano.

Istina, u današnje vrijeme mladi su drugačiji.  U odnosu na naše roditelje i njihove roditelje i roditelje njihovih roditelja jesmo drugačiji. Baš kao što je svaka genaracija drugačija od predhodnih. To je prirodni zakon i ne bi bilo napretka da nema tih različitosti.

Kakvi god mi bili, debili ili ne, na nama ostaje svijet. To niko ne može promijeniti. Bilo bi logično da nam stariji pomognu u kreiranju naše budućnosti. Kao što su i njima pomagali kada su bili mladi.

Nismo mi retardirani i možemo mnogo. Po usvajanju tehnologije najbolje se to vidi. Ovo je doba informatičke revolucije kakva će ljude sigurno odvesti u svemir. Nešto o čemu su ranije generacije samo maštale. 

Svako ko čita ovo, ima moć da promijeni stvari. Možda se to ne čini tako, ali jednom sam pročitala rečenicu: "Mali ljudi, koji na malim mjestima čine mala djela, mogu napraviti veliku promjenu". 

Zato, ne mora to biti ništa veliko, ali mala gesta, malo dobro djelo je dovoljno da se svijet mijenja na bolje. A zajedno udruženi ne postoje stvari koje ne možemo. Udruženi generacijski.

Pišući ovaj blog, trudim se napraviti promjene. Možda one nisu velike, ali od nečega krećem i pratim zacrtani put. Baš kao i drugi mladi.

I zato odrasli, nemojte gubiti nadu u nas. Imamo svojih mana, ali mi smo mladi ljudi koji stasaju. Kao što ste i vi nekada. Pomozite nam da mijenjamo svijet kako se to ponavlja kroz ljudsku istoriju. Onako kako su i vama nekad pomagali.

Nisu naši roditelji, pa ni njihovi roditelji, stvorili svijet. Naslijedili su ono šta je hiljadama godina stvarano i nastavili tamo gdje su prethodnici stali. Uz njihovu pomoć. Neka me demantuju ako nije tako.

Zato apelujem na starije da se manje bave kritikama mladih. Dužni su nam pomoći u stvaranju naše budućnosti upravo onoliko koliko su i njima nekad pomagali. Tako je čovječanstvo do današnjice. Tako funkcioniše svijet.

Borimo se za našu zemlju!

Već smo upoznati sa činjenicom da našu državu napušta veliki broj ljudi, kao i cjelokupni Balkan. Najviše ljudi odlaze u Njemačku, Austriju, dosta njih i u Sloveniju, a u obzir dolaze i druge države. Narod odlazi zbog "boljeg života", međutim koliko je to istina?

Dok sam u školi bila na času, došli smo i na ovu, ne tako lijepu temu. Većina u razredu se izrazila kako planiraju napustiti Bosnu kada odrastu. Nije ni čudo što djeca već sa 14/15 godina imaju na umu živjeti van države, kada su svakodnevno svjedoci masovnog iseljavanja. Neki u razredu su bili neutralni po ovom pitanju, dok se niko nije izrazio kako bi volio ostati u svojoj domovini. Ova tema me podstakla na veliko razmišljanje, kao i ovu objavu.

Smatra se da je u posljednjih pet godina BiH napustilo skoro 200.000 stanovnika. Lično, mislim da je broj čak i veći, ali možda čak i griješim. Postoji i ogroman broj onih koji bi htjeli otići, ali iz pojedinih razloga ne mogu. Najviše ljudi odlazi u Njemačku, potom Austriju.

Ja sam obično dijete koje možda i griješi u vezi ove teme, ali svakako želim iznijeti svoje mišljenje. Dakle, ne mogu i ne želim kriviti one koji su napustili i one koji planiraju napustiti našu zemlju. Shvatam da je ljudima "prekipjelo", da su siti svega, pogotovo što se po ovom pitanju ništa ne rješava, već se stanje samo pogoršava. Ljudi žele sebi i svojim porodicama obezbjediti bolji život i ne možemo ih kriviti.

Međutim, tu dolazimo do sljedećeg pitanja. Da li je odlazak dobra opcija? Sam odlazak u drugu državu je težak, ma koliko se lagan činio, a i sam početak življenja u inostranstvu nije lak. Pored toga, ljudi ponekad smatraju da će im pare "letjeti s neba", ali nije baš tako lako zaraditi. Poznat je veliki broj ljudi koji su se vraćali iz inostranstva. Osim toga, vjerujem da će jednog dana doći do masovnog iseljavanja, jer prvenstveno Njemačka, a i druge pojedine države sa njom postaju prenatrpane. Sada su im naši ljudi potrebni, ali kada postanemo beskorisni, šutnuće nas poput smeća.

Ono najvažnije, znam da ljudi gledaju da je prvenstveno njima dobro, međutim moramo razmišljati i o našoj domovini. Zar trebamo da dovedemo našu državu do propasti? Ako je već političari uništavaju, je l' moramo i mi? Ako svi napustimo BiH, ko će živjeti? Naša država će se zasnivati na penzionerima, jer će se mladi i stariji odseliti. Žalosno da dozvolimo da nam država tako propadne...

Umjesto toga, trebamo se udružiti i boriti za bolju budućnost. Svjesna sam da je to veoma teško, šanse su male, ali nije nemoguće. Važno je barem pokušati. Ne znam za ostatak svog razreda, ali ja planiram ostati ovdje i boriti se za bolju budućnost i državu. Trudiću se da stvorimo dostojanstvenu državu, državu vrijednu življenja.

Greta Thunberg - djevojka koja je zapanjila svijet!

Već danima se priča o Greti Thunberg, mladoj aktivistici koja je oduševila ljude svojim govorom na UN-ovom summitu o klimi. Dobila je raznorazne pohvale i veliku podršku, ali isto tako i mnogobrojne kritike. Neki je smatraju čudom i uzorom mladih, dok drugi smatraju da sve što ona radi je lažno, te da je izmanipulisana od strane starijih.

https://www.youtube.com/watch?v=KAJsdgTPJpU 

Cijeli govor možete pogledati na linku iznad. Nažalost, govor nisam našla sa prevodom, ali ste ga svi sigurno čuli putem medija.

Naime, na samom početku mi nisu jasne neke stvari. Kao što ova mlada djevojka kaže, njoj su "ukrali i uništili djetinjstvo i snove". Međutim, lično ne vidim razloga zašto joj je iko ukrao djetinjstvo? Ona ima porodicu, krov nad glavom i pritom ima hranu. Ako su njoj uništili djetinjstvo, šta bi trebala reći djeca koja gladuju, nemaju gdje da žive ili porodicu? Druga stvar, ne shvatam zašto je njoj iko uništio snove. Dobila je priliku da se obrati cijelom svijetu. Ima priliku da se bori za bolje, da donosi pravdu. Mislim da ona upravo proživljava svoje snove.Ja bih prva voljela imati priliku obratiti se cijelom svijetu i zato ne shvatam zašto ona smatra da je njoj djetinjstvo uništeno, kad joj se pružaju izvrsne prilike.

Međutim, ova mlada šesnaestogodišnjakinja je nominovana za Nobelovu nagradu, dok ju je časopis "Times" svrstao u 100 najutjecajnijih osoba na svijetu, te je primila i gomilu nagradu. Moram reći da je to impresivno postići tako mlada.

Greti Thunberg je dijagnostikovan Aspergerov sindrom. Glavna karakteristika ovog sindroma je nesposobnost razumijevanja kako funkcionirati u društvu. Zbog toga je Greta bila dosta usamljena, a takođe je imala i poremećaje u ishranu. Neki ljudi imaju mišljenje kako njena bolest upravlja sa njom, ali ne vjerujem u tu teoriju.

Isto tako, mnogi smatraju da sa ovom djevojkom manipulišu odrasle osobe, te da one stoje iza nje. Smatraju da sve što ona radi je lažno, a mnogi se čak i ismijavaju na njen račun te svakodnevno prave šale. Međutim tu su i oni koji ovu djevojku smatraju uzorom te spasom, darom naše planete.

Svi imaju pravo na svoje mišljenje, pritom trebamo poštovati tuđa. Bez dokaza ne možemo tvrditi niti da je ona zaslužna za sva djela, niti da nije. Svakako, za ovih godinu dana koliko se bori, poruka koju prenosi je dobra. Da, ima stvari koje su mi nejasne i donekle besmislene u njenom govoru, ali ja, obična četrnaestogodišnjakinja, ne mogu je osuđivati, jer ona, bilo to lažno ili ne, za razliku od nas ostalih mladih barem se bori za nešto.

Za kraj, želim još samo jednom ponoviti da svi imamo pravo na svoje mišljenje, bilo ono pozitivno ili negativno. Da li ova djevojka se zaista bori ili je sve samo fasada, mogu jedino reći da će vrijeme pokazati.

Budimo zahvalni!

Zahvalnost. Šta znači zaista biti zahvalan? Koliko smo ustvari skromni? To su pitanja na koja je potrebno odgovoriti iskreno. Zato vas ja sada iskreno pitam, a tako i samu sebe: Koliko smo mi zaista zahvalni? Pošto iskreno odgovoramo, ja ću reći da nisam nimalo zahvalna. Međutim, kroz tekst ćemo to i promijeniti.

Čitajući knjigu "Dok nisam srela tebe" od Džodžo Mojes (topla preporuka) i upoznavajući se sa životom jednog invalida, te otkrivajući nesavršenosti takvog života, shvatila sam mnoge stvari, a prvenstveno onu glavnu - cijeniti život! Ljudi su me uvijek smatrali skromnim djetetom. Djetetem koje ne traži previše i koje nije zahtjevno. Lično, smatram da imam skromnosti u sebi, ali ako ću iskreno, ne smatram sebe zahvalnom.

Prije mjesec - dva, zatekla sam sebe u situaciji kako želim bolji telefon, tipa Samsung ili iPhone, te sam mrzila svoj trenutni telefon koji nema savršenu memoriju ili kameru, niti košta dosta novca. Međutim, udahnula sam i malo razmislila. Počela sam razmišljati o onoj djeci koja i dalje imaju telefone sa tipkama, jer ne mogu sebi priuštiti bolji, ali su i dalje zahvalni jer imaju bilo kakav. Zatim sam počela razmišljati o djeci koja nemaju roditelje, a dali bi sve da ih barem malo vide. Bacila sam se i na onu djecu koja nemaju porodicu, a pritom ni krov nad glavom, pa žive na ulicama ili pod mostovima. Razmišljala sam i o onim ljudima, koji su žrtve rata ili prirodnih pojava kao što su poplave, požari...

Zatim sam nešto bitno shvatila. Ljudi prolaze kroz razne patnje i muke, a ja se stresiram zato što nemam najnoviji telefon. Ljudi trpe svašta u životu i dalje se bore, djeca preživljavaju, a ja se ljutim jer moj telefon nema tako bistru kameru, a pritom je solidna. Od tog trenutka sam počela raditi na sebi. Trudim se biti sve više zahvalnija za stvari koje imam, a manje željeti ono što nemam. Iako ću dugo, dugo vremena raditi na sebi, mogu vam reći da mi za sada dobro ide.

Želim da vam kažem da cijenite život i okolnosti kakve vam on pruža, ma koliko okrutne one bile. Shvatila sam da sam živa, zdrava i vesela djevojčica, a više i ne želim od života. Ako nemate moderan auto, budite zahvalni na autu koje imate. Ako nemate auto, budite zahvalni što imate noge i možete da hodate. Ako nemate puno para, budite zahvalni što ste zdravi. Ako niste zdravi, budite zadovoljni što živite. Cijenite život kakav god da je on!

U ovom tekstu sam podijelila sa vama jednu manu na kojoj radim. Smatram da je bitno da podijelimo svoje mane, jer htjeli mi to priznati ili ne, svi ih imamo. Ljudi moji, to i jeste poenta života, usavršavati sebe i truditi se biti osoba kakva želimo. I koliko god se budete usavršavali, nikad neće biti dovoljno.

Nadam se da ćete zajedno sa mnom početi više cijeniti ono što vam se pruža i biti zahvalniji!

UŽAS: Djevojčice tukle svoju vršnjakinju!

Na internetu već danima kruži video gdje se vidi jasno vršnjačko nasilje. Naime, dvije djevojčice su udarale svoju vršnjakinju. Pored udaranja, prijetile su joj da ako kaže majci za to, proćiće "trista puta gore". Što je najžalosnije, ostali učenici su snimali, smijali se, ali niko nije prišao u pomoć jadnoj djevojčici.

 

Prije nekoliko dana, listam malo po instagramu i iskoči mi ovaj video. Pogledala sam, a zatim pogledala na internetu vezano za ovo. U pitanju su dvije petnaestogodišnje djevojčice iz Barajeva koje udaraju svoju vršnjakinju. Pritom, sva ta tuča se odigrala u dvorištu druge osnovne škole, a ne one koju djevojčice pohađaju. Kako je poznato, nasilje je nastalo jer je žrtva pričala "kako je djevojčica u crnoj odjeći ku*va". Ne znam tačno da li je to istina, ali čak i da jeste, nasiljem se ništa ne može riješiti i ništa ne može opravdati njihovo ponašanje. Garantujem da se svaki nesporazum, nebitno koliko on velik bio, može riješiti mirnim razgovorom.

https://www.youtube.com/watch?v=ZpamDE34Xcc

Na videu jasno možemo vidjeti kako djevojčica u crnom ponavlja:"Šta si pričala?", a takođe joj naređuju da spusti ruke, dok je oni udaraju. Pored toga, ismijavaju je zajedno sa ostalom djecom. Ono najžalosnije jeste činjenica da je SAMO jedan dječak prišao da je odbrani, ali bezuspješno. Zaista žalosno.

Navodno, roditelji djevojčica okrivljuju direktora. Ako su roditelji takvi, šta onda možemo očekivati od djevojčica. Ako mene pitate, roditelji i jesu glavni krivci, jer su trebali vaspitati djecu. S druge strane, direktor za sve krivi rijaliti emisije poput "Farme", "Parova", "Zadruge"... Iz mojih ranijih objava poznato vam je moje mišljenje o rijaliti emisijama. Međutim, smatram da su djevojčice dovoljno odrasle i zrele i da moraju biti svjesne da realan život i rijaliti nisu isto.

Isto tako, čula sam mnoge komentare kako bi trebalo da se vrate uniforme, ali da li bi to zaista riješilo probleme? Ako mene pitate, odrasli svakovremeno šute o nasilju i zanemaruju ga, a to je najveća greška. Nasilje se ne smije ignorisati, o nasilju je potrebno razgovarati.

Za kraj, djevojčice će dobiti određenu kaznu koju će odrediti nastavničko vijeće i samo se nadam da će na ovom događaju nešto naučiti. Tako se nadam da ćemo i mi, svi zajedno primijetiti da nasilje uopšte nije lijepo i prijatno za gledati, a kamoli ga proživljavati. Zato, javno kažem STOP NASILJU!

Predrasude!

Htjeli mi to priznati ili ne, živimo u svijetu predrasuda. U svijetu raznih stereotipa. Kao što bi to vikipedija rekla, predrasuda je unaprijed donešen sud ili mišljenje o nečemu što se dovoljno ne poznaje niti se temeljno i kritički proučilo. Običnim riječima, predrasude su osuđivanja. Kada procjenjujemo osobu, predmet ili nešto treće a da pritom se nismo upoznali sa tim. Svi mi osuđujemo, htjeli to priznati ili ne.

Prije nego što počnem sa tekstom, željela bih da se izvinim na slaboj aktivnosti. Početak škole i njene obaveze su me malo usporile. Ovom prilikom bih usput i da svim čitalacima koji su krenuli u školu poželim sretnu i uspješnu godinu.

Da se vratimo na tekst. Ljudi kada sretnu nekoga ko se razlikuje od njih, počinju ih smatrati čudnima, te stvaraju razne predrasude. Ocijenjuju njihov život, njihovo ponašanje, govore da li je dobra ili loša osoba, umjesto da razgovaraju i upoznaju njihov život. Isto tako, ljudi kada vide da "neko prolazi granice normalnosti" osuđuju ih. Međutim, zapitajmo se šta to uopšte znači normalno? Neke stvari koje su nekad bile nenormalne, naprotiv danas se prihvataju ili pak obrnuto. 

Ne treba osuđivati, pogotovo ako se nismo ni potrudili shvatiti nekoga. Ljude treba upoznati i čuti drugu stranu priče, koja uvijek postoji. Htjeli mi to priznati ili ne, mi sami imamo stereotipe. Uvijek se trudim krenuti od sebe, tako da slobodno priznajem da sam kadkad osuđivala. Ponekad nesvjesno, a ponekad čak i svjesno. Dok sam bila mlađa, osuđivala sam sve i svašta, ali sazrijevanjem, naučila sam prihvatati druge, jer svi smo mi ljudi.

Predrasude ne moraju uvijek biti loše. Na primjer, sigurno ste svi čitajući moje tekstove, pomislili kako sam veoma ozbiljno dijete. Međutim, kad biste me zaista upoznali, totalno biste se razočarali, jer sam ja upravo suprotno. Opet, oni što me znaju misle da sam previše neozbiljna i da bih trebala biti zrelija. Isto tako, oni koji me ne poznaju misle da sam ćutljiva, ali oni koji me poznaju bi voljeli da sam ćutljiva. No, pored sve te priče o ozbiljnosti i neozbiljnosti, želim da vam kažem da je okej pretpostavljati činjenice o nekome, ali kada non-stop osuđujemo, a pritom ne želimo upoznati tu osobu, to nije okej.

Nadam se da ste kroz ovaj tekstić shvatili da nije lijepo osuđuvati, a kamoli prijatno onima koje osuđujete. Svi smo mi ljudi, željni razumijevanja, zato prvo popričajte sa osobom, upoznajte je, pa tek onda komentarišite.